Većini roditelja dogodi se da izgube živce. Povisimo glas, reagiramo burnije nego što smo htjeli ili kažemo nešto zbog čega nam je poslije žao. I to samo po sebi ne znači da smo loši roditelji. Važno je prepoznati kada smo pogriješili, ispričati se i pokušati popraviti odnos s djetetom.

Ali postoje i ponašanja za koja možda ni ne shvaćamo koliko mogu biti teška za dijete, posebno ako se često ponavljaju. Kanadska psihoterapeutkinja Morgan Pommells na društvenim mrežama često govori upravo o takvim obiteljskim obrascima, a izdvojila je deset stvari koje, prema njezinim riječima, mogu ostaviti traumu kod djece.

Neke su prilično očite, ali na njezinu popisu ima i onih koje su mnogi možda doživljavali kao sasvim normalan dio odrastanja.

Moguće je Želiš prekinuti generacijske traume u svojoj obitelji? Prestani raditi ovih 7 stvari

1. Dođeš kući i odmah počneš vikati na djecu

Dan na poslu bio je grozan, umorna si, živci su ti pri kraju, a kod kuće te dočeka još sto stvari. Lako se dogodi da frustraciju istresemo upravo na najbližima. Pommells zato na prvo mjesto stavlja roditelja koji dolazi kući i odmah počinje vikati na djecu.

2. Naljutiš se i prestaneš razgovarati sa svima

Ne mora uvijek biti vike. Kažnjavanje šutnjom također se našlo na njezinu popisu. To je ono kada roditelj zbog ljutnje ignorira dijete ili cijelu obitelj i svojim ponašanjem jasno daje do znanja da nešto nije u redu, ali odbija razgovarati.

3. Budiš dijete vikom ili bukom

Način na koji započinje djetetov dan također je važan. Pommells posebno izdvaja grubo buđenje, uz ljutnju, vikanje ili glasnu buku.

4. Jedno dijete tretiraš drukčije od drugoga

Braća i sestre ne trebaju uvijek dobiti potpuno isto, ali nešto je drugo kada roditelj jedno dijete stalno favorizira ili prema njemu ima drukčija pravila i očekivanja. Pommells posebno spominje različit odnos prema sinovima i kćerima.

5. „Onda sam ja valjda najgora mama“

Dijete ti kaže da ga je nešto što si napravila povrijedilo, a odgovor je: „Dobro, onda sam ja valjda najgora mama.“

Možda zvuči kao rečenica izgovorena u afektu, ali njome se pažnja vrlo brzo prebacuje s onoga što dijete osjeća na roditelja. Umjesto da govori o svojoj povrijeđenosti, dijete se može naći u ulozi onoga koji treba uvjeravati mamu ili tatu da nisu loši roditelji.

6. Ne želiš se ispričati jer si ti roditelj

Roditelji griješe, baš kao i svi drugi. Ipak, nekima je teško djetetu reći jednostavno „oprosti, pogriješila sam“, jer smatraju da roditelj ne bi trebao polagati račune djetetu. Upravo je odbijanje isprike samo zato što si odrasla osoba još jedno ponašanje koje Pommells izdvaja.

7. Kad si loše volje, cijela kuća to osjeti

Svi imamo loše dane. Problem nastaje kada djeca već po zvuku roditeljevih koraka ili načinu na koji je zatvorio vrata pokušavaju procijeniti kakvo je raspoloženje i kako se danas trebaju ponašati.

Pommells opisuje upravo takvu atmosferu , onu u kojoj svi „hodaju po jajima“ kada je roditelj loše volje.

8. Ne zaštitiš dijete od drugog roditelja

Ako jedan roditelj vidi da drugi prema djetetu postupa na način koji mu šteti, a ništa ne učini, i to može ostaviti posljedice. Dijete tada ne doživljava samo ono što mu radi jedan roditelj nego i činjenicu da ga drugi nije zaštitio.

9. Od djeteta tražiš podršku koju bi trebao pružati partner

Razgovarati s djecom o osjećajima nije problem. No dijete ne bi trebalo postati osoba kojoj roditelj povjerava sve svoje probleme i od koje očekuje emocionalnu podršku kakvu bi inače tražio od partnera ili druge odrasle osobe.

Pommells upravo takvo oslanjanje na dijete navodi kao jedno od ponašanja koje može biti prevelik teret za njega.

10. Očekuješ da bude zahvalno jer ima hranu i krov nad glavom

„Trebao bi biti zahvalan za sve što imaš“ rečenica je koju su mnogi čuli tijekom odrastanja. No kada govorimo o osnovnim stvarima poput hrane i doma, Pommells je vrlo jasna – osigurati ih djetetu posao je roditelja.

Roditelji ponekad prenose vlastite traume

Psihoterapeutkinja objašnjava da roditelji opterećeni vlastitim traumama mogu nastaviti iste obrasce sa svojom djecom.

„Ako na ovim popisima prepoznajete ponašanja svojih roditelja, vaša ljutnja, tjeskoba i ogorčenost stvarni su i opravdani“, poručuje Pommells.

Takva ponašanja povezuje s emocionalno nezrelim roditeljima koji mogu biti emocionalno nepredvidivi, teško pokazivati empatiju i vlastite potrebe stavljati na prvo mjesto.

Dodaje da mnoga odrasla djeca takvih roditelja sumnjaju u vlastita iskustva upravo zato što ono što su proživljavala nije uvijek bilo očito.

„Ali ne umišljate. A poništavanje vlastitih osjećaja samo produbljuje rane koje nosite“, poručuje.

Prema njezinim riječima, dio oporavka upravo je u tome da osoba ponovno nauči vjerovati vlastitom doživljaju i onome što osjeća.

Ima nade Roditeljski trendovi generacije Z su potpuno drukčiji: Kombiniraju stilove, liječe traume i podučavaju empatiji