Zašto se djeca smiju? I ne, nije zapravo zato što su sretna!
Kad se dobro osjećaš, onda se lako nasmiješ, čak i bez povoda, zar ne? Kad ti je smiješno, smiješ se. Kad ti je lijepo, smješkaš se. Tako je s nama odraslima, pa nam se čini da je to nešto što se podrazumijeva. Čista nam logika nalaže da je i s djecom potpuno ista stvar. No, kako s djecom ništa nije niti logično, niti jednostavno niti očito, čini se da je smijeh kod djece ipak malo drukčiji. Iako se čini kao paradoks, djeca se nekad ne smiju od sreće.
Naime, znanstvene su studije, pokazale da povod za dječji smijeh nije samo čista radost ili veselje, nego da postoji nešto puno dublje od tog u dječjem smijehu. Zapravo, i naš smijeh, smijeh odraslih, jednako je složen. Smijeh kod odraslih je u evolucijskom smislu zapravo odgovor na nešto zbunjujuće ili neočekivano. To je jasan signal nama i drugima da je potencijalna prijetnja zapravo bezopasna.
Smijeh je usko povezan s razvojem mozga i osobnosti. Drugim riječima, djeca se smiju iz vrlo različitih razloga u različitim fazama razvoja, mnogo prije nego što mogu shvatiti apstraktne koncepte poput igre riječi, šala ili čak jezika.
Evolucijske prednosti
Smijeh proizlazi iz naše sposobnosti da podsvjesno razumijemo i prosuđujemo nedosljednosti u šali ili radnji: to je naš odgovor na trenutni prijelaz od čuđenja do rješenja. Smijeh kod odraslih stoga signalizira prolazak prijetnje ili straha, kako za nas same tako i za one oko nas.
To je i razlog zašto se djeca, a i mnogi odrasli, smiju na onim popularno zvanim „opasnim“ vožnjama u lunaparkovima, posebno rollercoasterima ili u sličnim situacijama: umjesto da plače od straha, osoba prelazi iz zbunjenosti i užasa – do razrješenja. Smijeh je signal koji ukazuje na ovaj prelazak.
Nekoliko studija pokazalo je da je taj upravo taj proces mehanizam ključan za uspješne komedije, posebno komedije koje se baziraju na fizičkim šalama.
Bebe se smiju zbog odobravanja
Ubrzo nakon što stignu na ovaj svijet, bebe se počinju smijati i to je važan trenutak u životu svakog roditelja – taj prvi osmijeh, pa prvi pravi smijeh. Djeca se uče smijati jer žele oponašati svoje roditelje i zauzvrat doživjeti njihovo odobravanje.
No, kako rastu, bebe su sve više „odvajaju“ od roditelja ili to barem nije u istoj mjeri kao prvih mjeseci njihova života. One tada uče razlikovati vlastitu osobu, odnosno sebe, od roditelja i svijeta oko sebe. Tada, kad se počnu ponašati autonomno - od druge do pete godine - po prvi put počinju osjećati nove osjećaje: neke stvari mogu biti hladne, čudne ili neumjesne, a to ih šokira, zbunjuje i zadivljuje.
Tada se bebe zapravo počinju smijati. Nešto im se najprije učini zastrašujućim ili neočekivanim, a onda, nakon trenutka oklijevanja, shvaćaju da je to zapravo bezopasno. Na primjer, dijete se smije kada vidi svog oca s lažnim klaunovim nosom. Zašto se tada smije? Zato što mu je na djelić sekunde bilo neugodno i nije shvaćalo što se točno događa: taj nos nije pravi nos. Kad shvate da je to samo tatina šala, smire se i nasmiju.
Također se mogu smijati kada njihov stariji brat ili sestra naprave neku neobično, blesavu facu, a proces je i ovdje isti: čuđenje, uvjeravanje, smijeh.
Nešto kasnije, kad dođu do 5. ili 6. godine pa nadalje, djeca polako usvajaju apstraktne pojmove, što znači da mogu shvatiti ili barem "shvatiti" šale. To se događa kada prođe ranija faza egocentrizma, odnosno razdoblja u kojem su oni u središtu svega. Taj egocentrizam im, naime, onemogućuje razumjeti tuđe razmišljanje.
U ovoj fazi, smijeh se javlja prema istim kriterijima kao i kod odraslih, to jest, da ne odobravaju ono što smatraju „hladnim“ i lažnim, ne samo kod drugih ljudi, već i u procesima zaključivanja. Upravo zato počinju se smijati na prave, dobre šale, jer se to što čuju ne podudara s onim što znaju, zato što ih zaprepasti i donosi razrješenje.
Ova tri stupnja razvoja smijeha — oponašanje zbog odobravanja, čuđenje, neodobravanje —pokazatelji su mentalnog rasta i razvoja djeteta.
Smijeh roditelja može pomoći
Ne moramo puno razmišljati koje su to situacije u kojima se mi smješkamo i smijemo svojoj bebi. Takvih je situacija stvarno puno i ne mogu ih spriječiti niti umor, niti iscrpljenost, niti… Vrlo je lako shvatiti da se mama ili tata radosno smiješe svojoj bebi. No, niti taj smijeh nije – samo smijeh.
Gledajući svoje dijete, mi zapravo doživljavamo baš kao i bebe onaj trenutak nedoumice. Budimo iskreni, bebe su čudne. One nisu odrasli ljudi, ali opet nalikuju odraslima, one ne govore, a izgledaju kao da će govoriti, izgledaju kao da će se sad dići i otrčati – a ne mogu. Iako nam to nije prvo što nam je u glavi kad se smješkamo svojoj bebi, to čuđenje niti ne primjećujemo, jer traje samo djelić sekunde. Nakon toga ga prevladamo i shvatimo da je to naša voljena beba.
Takve interakcije mogu poboljšati ponašanje beba i njihov razvoj mozga, te im pomoći da razviju prirodan, zdrav odnos s ovim složenim ljudskim odgovorom - smijehom.