Donosimo vam priču mame Andrijane Hojski Hraščanec o njezinih prvih mjesec dana s bebom u našoj akciji Podijelite priču. Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču!

Budući da akciju dijeljenja priča podržava Bebivita, Andrijana će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Nakon teškog poroda, mlijeka nije bilo

E da, i tako je to krenulo. Petak, večer, po običaju sama doma, suprug radi, op, op, pa to boli, trudovi, ma neeee, termin je tek za tjedan dana, ali evo ih opet, dočekala i muža koji mi znalački objasni da su to lažni. Okrene se i zaspi... Izdržala do 4 i tad me ipak vozi u bolnicu. 

Ok, tema nije porod, ali je bitan za cijeli ostatak priče. Nije bilo lako, završila na carskom kako bi spasili našu princezu, i u 15 sati sam konačno začula plač. Tu je, mala crna čupavica, kopija svog tate. Suze, radost, ma zna to svaka majka... u sobi me dočekala najljepša beba i gledala svojim velikim okama. Nisam se još oporavila od anestezije, ali barem smo se mogle gledati. Zbog teškog poroda mlijeka nema i nema, pet dana u bolnici, mlijeko još ne dolazi. Uglavnom, već smo počele u bolnici s dohranom, mlijeka je bilo, ali nedovoljno. Spremile se doma, tata i deda dolaze sa cvijećem po nas, bake kuhaju ručak, baloni od parkirališta, mama u suzama sa smotuljkom na rukama.

Ok, svi otišli, ostali nas troje sami, bez uputstva za upotrebu. Ajde tata prvo po bočicu i mlijeko u dućan jer to je jedino što mama nije pripremila prije, pa meni to neće trebati, ja ću dojiti jaaakoooo dugoooo. Da, i sedam mjeseci kasnije ne mogu prežaliti što nisam imala mlijeka. Svaki obrok smo bile barem po pola sata na prsima, ali to nije bilo dovoljno. 

Petnaest minuta spavanja je dovoljno

Tako su nam prolazili dani, obroci, prematanje, spavanje.... Tata je bio deset dana s nama, ali morao se vratiti raditi, bake 45 km udaljene, a naša Jana je otpočetka pokazivala svoj temperament. Ne želim spavati i točka, to je gubljenje vremena, 'ubiti oko' 15 minuta je sasvim dovoljno. Hoću upoznavati tebe, tatu, svijet..., a i ova teta što dolazi svaki drugi dan je super, mama ju zove patronažna. Naša draga Anica nam je jako puno pomagala, savjetima, utjehom da nisam loša mama ako nemam dovoljno mlijeka. Jana je super napredovala i to je bilo najbitnije. 

Bilo je puno teških trenutaka, moja iscrpljenost, ipak sam rodila na carski, bolovi, neznanje, tata nam je pomagao koliko je mogao dok nije radio, bake dolazile... Od svih onih priča kako prva tri mjeseca ni ne znaš da imaš bebu, samo spava i jede, mi smo jako dobro znali da je tu. Ipak smo ostali dosljedni da spava u krevetiću bez obzira na cjelonoćna dizanja, i to pravilo vrijedi i danas. Složili smo neku rutinu koja se pokazala super. Imali smo sreće što je proljeće brzo došlo i već s navršena dva tjedna smo imale maratonske šetnje po suncu, koliko je mamino tijelo to moglo izdržati. Naviknuli se da ne mora sve blistati, da su i kobasice hrana, a kome i treba puno sna.

Nakon mjesec dana sve se posložilo, naša vesela princeza je svakim danom bila sve bolja, iako bez puno spavanja, ali uz puno pjevanja, pričanja i maženja, a nakon tri mjeseca je sve bilo savršeno, ali to će biti neka druga priča...

Hvala mamama, Klokanici i forumima gdje sam mogla saznati sve što me zanima. 

Jana i Andrijana i za nijansu u manjoj mjeri tata Tomislav

Podijelite i vi svoju priču!