Tijekom trideset godina rada s trudnicama i mamama nakon poroda, petnaestak godina radila sam u rađaonici. Bila sam uz tisuće žena. Vidjela sam sreću, olakšanje, strah, neizvjesnost i porode koji nisu završili onako kako su žene očekivale.

Jedna od takvih situacija je prijevremeni porod. Majka rodi, ali umjesto da svoju bebu primi na prsa, upozna je i zadrži u naručju, mora je prepustiti medicinskom timu i čekati da je ponovno vidi. Beba odlazi na intenzivnu njegu, a majka ostaje u rađaonici, bolničkoj sobi, oporavlja se od poroda i pokušava pronaći način kako biti mama djetetu koje ne može biti uz nju.

Upravo o tim mamama i njihovom iskustvu želim pisati. Jer kada govorimo o Palčićima, ne smijemo zaboraviti žene, majke koje su ih rodile.

Palčići Mama pokazala kako su prerano rođene bebe zapravo male

Borba za svaki dodatni tjedan

Imala sam priliku ove godine pratiti dvije trudnice koje su rodile prijevremeno. Jedna od njih nosila je blizance. Obje su bile jako motivirane da trudnoća traje što dulje. Puno smo razgovarale o tome što se može učiniti kako bi se trudnoća produžila. Obje su uspjele dobiti još otprilike dva do tri tjedna, što im je u tim okolnostima bilo važno zbog beba. Obje su na kraju rodile carskim rezom. Nakon zahtjevnog razdoblja trudnoće, pred njima su bili oporavak od operacije, bol i pokretanje laktacije. Trebalo je što prije početi izdajati kolostrum, a zatim i mlijeko. Njihove su bebe u početku dobivale male količine majčina mlijeka, ali svaka je kap bila važna.

Dani su im prolazili između bolničke sobe i intenzivne njege. Oporavljale su se, izdajale i jedva čekale vrijeme kada će ponovno moći otići svojim bebama. Ti odlasci nisu bili obični posjeti I nošenje mlijeka to su bili su prilika da budu uz svoju djecu, vide ih i dodirnu, koliko god im je to bilo moguće.

Prvi susret s intenzivnom njegom

Koliko god sam razgovarala s tim mamama i pripremala ih za ono što ih očekuje, prvi susret s intenzivnom njegom ipak ih je šokirao.
Pri ulasku potrebno je oprati i dezinficirati ruke, staviti zaštitni mantil i kapu, a ponekad i masku. A onda ulaze u prostor pun inkubatora, respiratora, infuzijskih i perfuzijskih pumpi te monitora za kontinuirano praćenje vitalnih funkcija. Oko beba su kablovi, sonde i cjevčice. Na monitorima se izmjenjuju brojevi i vrijednosti, a signali I alarmi se oglašavaju.

Medicinskom osoblju sve je to dio svakodnevnog rada. Roditeljima nije. Ne znaju što pojedina brojka znači, zašto se alarm uključio ni zahtijeva li određeni zvuk reakciju osoblja. Vide svoju bebu, njezino lice, ručice i nožice, ali istodobno im pogled, misli i emocije zaokuplja sve ono što se oko nje događa. Pokušavaju povezati sve te nove prizore i zvukove s onim što im je medicinsko osoblje objasnilo, a često ne znaju ni što bi prvo pitali.  Na ručicama ili nožicama bebe mogu biti postavljene braunile, a na tijelu sonde i elektrode. Ovisno o zdravstvenom stanju djeteta, neke mame ne mogu uzeti svoju bebu u naručje već  je samo nježno pomaziti kroz otvor inkubatora, pazeći na cjevčice i uređaje koji je okružuju, čekajući trenutak kada će prvi put moći  držati u naručju. Mama I tata moraju naučiti kako dodirivati između svih tih cjevčica i uređaja, čekati  trenutak kada će ga prvi put moći držati u naručju svoju bebu.
Zato mi je važno da roditeljima objasnimo što se događa. Čemu služe uređaji, što se prati, što znače vrijednosti na monitorima i zašto beba treba određenu potporu. Nije dovoljno samo izgovoriti stručni naziv i nastaviti dalje. Važno je zastati, objasniti i provjeriti jesu li roditelji razumjeli ono što im govorimo.

Danas roditelji nakon razgovora s liječnikom često nastavljaju istraživati na internet što znači određeni nalaz ili medicinski izraz. Ponekad pogrešno zapamte stručni termin ili ga zapamte, a da zapravo ne razumiju njegovo značenje I tako  mogu stvoriti pogrešnu sliku o stanju svoje bebe. Roditeljima u tim trenucima ne treba gomila stručnih izraza. Treba im jasno objašnjenje, vrijeme za pitanja i netko tko će ih saslušati.

„Najviše me boljelo što sam bila odvojena od nje!”

Jedna mama koju sam pratila nakon poroda napisala mi je:

„Najteže mi je bilo biti razdvojena od nje i ne znati točno što se događa i kada ću je moći uzeti u ruke. Znala sam da je sve u redu i da bi mi rekli da postoji neki problem, ali opet sam bila potpuno nemoćna. Pogotovo zato što sam se pripremala za porod koji je bio potpuno suprotan onome što sam prošla. Te prve dane bila sam kao zaustavljena u vremenu i prostoru. Čekala sam da prođu sati kada ćemo moći imati neki normalniji odnos. Sreća je da sam sobu dijelila sa ženom koja je bila u gotovo identičnoj situaciji pa smo bile podrška jedna drugoj. Da sam bila u sobi s nekom bebom, ne znam kako bih izdržala. I taj strah, kada ćemo se i kako uspjeti povezati. Iako znam da hoćemo, opet razmišljaš o tome.”

U njezinim riječima čuje se ono što se izvana često ne vidi. Majka može znati da je njezino dijete zbrinuto, vjerovati liječnicima, medicinskim sestrama  i biti zahvalna na skrbi koju dobiva, a istodobno osjećati strah, tugu i nemoć. Jedno ne isključuje drugo.

Mame često osjećaju i krivnju

Puno puta sam čula žene kako se pitaju jesu li nešto mogle učiniti drugačije. Jesu li se trebale više odmarati, manje raditi ili ranije prepoznati neki znak?

Prijevremeni porod može imati različite uzroke i nije uvijek moguće utvrditi zašto se dogodio. Žena ne treba nakon svega što je prošla još i sama sebi nametati odgovornost za nešto što nije mogla kontrolirati.
Ove dvije mame su lavice. Prošle su kroz zahtjevno razdoblje, trudile se produžiti trudnoću i nakon poroda nastavile davati sve od sebe za svoje bebe.

Ne zaboravimo i mamu

Kada govorimo o Palčićima, najčešće govorimo o bebama, njihovoj težini, tjednima trudnoće, inkubatorima i medicinskoj skrbi. Sve je to važno. Ali zaboravimo da se i mama upravo porodila.

Njezino je tijelo rodilo. U ovom slučaju i kroz operaciju. Boli je rana, umorna je, zabrinuta i pokušava pokrenuti dojenje, hormoni rade kaos, mora se izdajati, pratiti koliko je mlijeka uspjela izdojiti i čekati informacije o svojoj bebi.

A možda joj je u tom trenutku najpotrebnije samo da je netko pita kako je ona.

Ne treba joj uvijek govoriti da mora biti jaka. 

Ne treba joj govoriti da bude sretna jer je beba zbrinuta. Ona može biti zahvalna I tugovati u isto vrijeme. 

Kao primalja, voljela bih da toga budemo svjesniji.

Majci treba objasniti što se događa, pomoći joj oko izdajanja i laktacije, ohrabriti je kada joj je teško i dati joj prostora da govori o svojim osjećajima.

I ne zaboravimo:

ONA je rodila. 

ONA je postala mama. 

Njezino majčinstvo nije počelo tek kada je bebu prvi put mogla držati u naručju.

Kada upoznaš mamu Palčića, pitaj je kako je beba, ali nemoj zaboraviti pitati i kako je ona.

Priča o Palčiću ne završava izlaskom iz bolnice. 

Palčić je Palčić i kada dođe kući.

Za njegove roditelje tada počinje novo razdoblje. Kontrole, terapije, vježbe, odlasci različitim stručnjacima i stalno praćenje napretka. Uz sve to, tu je i običan svakodnevni život, briga o bebi i sve ono što roditeljstvo samo po sebi nosi.

Mislim da na te roditelje često zaboravimo.  Nakon intenzivne njege izlaze iz sustava u kojem su imali stručnu pomoć i podršku, a kod kuće ostaju sami sa svojim djetetom i svim pitanjima koja dolaze. 

Zato i njima treba tko će ih pitati kako su, saslušati ih i prepoznati koliko truda, strpljenja i snage ulažu u svaki novi dan jer njihova briga za Palčića ne završava odlaskom iz bolnice. 

Ona tek nastavlja drugim putem.

Dokazano je Kontakt kožom o kožu s roditeljima pomaže prerano rođenim bebama da napreduju mjesecima kasnije