'Jesam li uopće bila majka tijekom ove trudnoće? Imam li pravo tvrditi da je ta duša bila moja? Imam li pravo govoriti o svom gubitku kao druge majke ili se trebam povući i objasniti kako moja beba nikada zapravo nije bila ovdje, ne na način na koje su druge bebe bile?'
"Znala sam prije nego što sam pogledala na ekran. Znala sam, osjećala sam strah koji me je držao poput crne podvodne struje. Znala sam što ću vidjeti kada maknem ruke s uplakanog lica", napisala je mama četvero djece Chaunie Brusie, na početku priče o svojoj anembrijskoj trudnoći za portal Babble.
"Anembrijska trudnoća je vrsta spontanog pobačaja u kojemu se plod prestao razvijati ili nije se niti razvio u najranijoj fazi – za razliku od posteljice, koja se uredno i dalje razvija i raste. Stoga najčešće kod ovog tipa spontanog pobačaja rijetko kada nastupi krvarenje, a time i sumnja da s trudnoćom nešto nije u redu, već se dijagnoza obično postavi na rutinskoj kontroli ultrazvukom", objasnio nam je ginekolog dr. sc. Erden Radončić, a u nastavku pročitaj cijelu bolnu priču o gubitku bebe nakon anembrijske trudnoće koju je podijelila mama Chaunie Brusie.
Praznina. Duboka i otvorena crna rupa koja me gleda s ekrana, upitnik na koji ne postoji odgovor.
Moja maternica je, kako mi je primalja objasnila, savršeno pripremljena kako bi poželjela dobrodošlicu iščekivanom gostu. Imam savršeno razvijenu trudnoću, osim jednog upadljivog problema: Nema bebe.
Trudna sam sedam tjedana s onim što se naziva anembrijska trudnoća - trudnoća kod koje postoji samo gestacijski mjehur, bez zametka. Radi se o okrutnom propustu prirode, maternica raste i zgušnjava se, hormoni i dalje udaraju, a tijelo utire put za trudnoću koja ne može trajati.
'Imala sam spontani pobačaj, a nisam znala da sam trudna'
Zapela sam u predvorju pakla, mjestu između gubitka i života. Znajući, kroz grčeve i krvarenje koje je već počelo, da je sve gotovo. Bilo je gotovo na mnoge načine, prije nego je uopće počelo. A ja se i dalje nadam da će se unatoč svemu, beba čudesno pojaviti ako samo dovoljno dugo čekam.
Sljedeće jutro sam se probudila automatski očekujući bujicu mučnine koja me je pratila otkako sam prije tri tjedna prvi puta napravila test za trudnoću. Sve dok se nisam sjetila...
Osjećam se kao da sam zaglavljena u nekoj vrsti noćne more. Govorim sebi 'nemoj se nadati da su liječnici možda ipak u krivu'. Da će se nekako, unatoč svim testovima i ultrazvuku, moja beba pojaviti. Mučim samu sebe tražeći priče žena poput mene, žena kojima je rečeno da se njihove bebe nikada neće razviti. Nadam se još uvijek. Unatoč povećanom krvarenju, unatoč smanjenju trudničkih simptoma, unatoč tome što sam istog trenutka kada sam napravila test za trudnoću - znala da nešto nije u redu.
Djeci smo rekli sretnu vijest čim smo saznali da sam trudna. Čak sam ih snimila na mobitelu, taj sretni trenutak koji mi sada slama srce, trenutak kada moja osmogodišnja kćer plače od sreće što će postati starija sestra. Mrzim samu sebe zbog toga što sam im to napravila, što sam im uzela nešto što zapravo nikada nismo imali.
Nisam ni znala da postoji ovakva vrsta pobačaja, da je moguće da priroda bude toliko okrutna, dajući mi sve simptome trudnoće - otečene grudi, jutarnje mučnine, intenzivan osjećaj mirisa - čak i kad je moje tijelo počelo krvariti i imati grčeve. Nisam znala da je moguće istovremeno biti trudna i prazna, nadati se i osjećati beznađe, žalovati za nečim što nikada nisam ni imala.
Ne znam što bih rekla svojoj djeci, ne znam jesam li majka četvero ili petero djece i ne znam kako bih trebala žalovati. Jesam li uopće bila majka tijekom ove trudnoće? Imam li pravo tvrditi da je ta duša bila moja? Imam li pravo govoriti o svom gubitku kao druge majke ili se trebam povući i objasniti kako moja beba nikada zapravo nije bila ovdje, ne na način na koje su druge bebe bile?
Ne znam odgovore na ova pitanja i vjerojatno ih nikada neću znati. I ne mogu nikome objasniti koliko je ovo zapravo teško jer svaka stanica u mom tijelu plače od gubitka, patnje i praznine.
Sve što trenutno znam je da sam trudna bez bebe i to je mjesto za koje nikada nisam pomislila da zapravo postoji.
Trećina žena prirodno će začeti nakon liječenja neplodnosti
Zašto dolazi do anembrijske trudnoće i može li se spriječiti?
Dr. sc. Erden Radončić, spec. ginekologije i opstetricije objašnjava kako postoje dvojbene teorije radi li se o primarno nepostojećem embrionalnom čvoru ili anembrijska trudnoća počinje kao vrlo rani retinirani (missed) pobačaj koji se u trenutku dijagnoze čini anembrijskim.
Ginekolog dr. sc. Erden Radončić dr. med., specijalist ginekologije i porodništva
Dodaje kako nije jasno uslijed čega dolazi do ove podvrste spontanog pobačaja, ali kao i kod drugih oblika – u najvećem broju slučajeva se radi o kromosomskim aberacijama samog ploda, nastalih tijekom oplodnje i prve diobe zigote.
Zakašnjela menstruacija ili spontani pobačaj?
"Izostanak krvarenja posljedica je normalnog rasta i razvoja posteljice koja stvara dovoljnu količinu hormona hCG-a (humani korionski gonadotropin). HCG potiče stvaranje progesterona u žutom tijelu jajnika, nastalom na mjestu ovulacije, a koji sprečava krvarenje. Čini se da se u anembrijskoj trudnoći HCG stvara u normalnim količinama vrlo dugo, za razliku od primjerice klasičnog spontanog pobačaja te razina progesterona dulje ostaje stabilnom."
Što se tiče liječenja ovog oblika spontanog pobačaja, ginekolog objašnjava kako se redovito radi o evakuaciji, odnosno odstranjenju posteljičnog tkiva kirurški (dilatacija, evakuacija i curretage) ili posljednjih godina, medikamentozno, primjenom kombinacije određenih lijekova. "Mana prve metode je invazivnost te potencijalne komplikacije, a druge – ograničenje mogućnosti primjene lijekova na prvo tromjesečje trudnoće", zaključuje dr. sc. Radončić.
