Posramljivanje može imati različite oblike, od izravnog 'Srami se!' pa do 'Sada si jako zločest dječak!', 'Baš si prava mala plačljiva beba', 'Veliki dječaci ne plaču', 'Nitko od djece se ne ponaša kao ti', 'Zašto ne možeš biti kao starija sestra?!', 'Nikad ništa od tebe!'
Osjećaj srama većini nam je poznat i vrlo bolan osjećaj, a s druge strane najčešće je dobro skriven od pogleda drugih ljudi. Zbog čega? Sram nam naime govori da nešto nije u redu s nama, da kao osobe nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno vrijedni kao ljudska bića. Za razliku od krivnje koja nam govori da neko naše ponašanje nije OK, sram nam govori da mi nismo OK.
Sa sramom se ne rađamo, već ga učimo!
Iako većini ljudi poznat osjećaj, s osjećajem srama se ne rađamo, već ga – učimo. Naime, kao ljudska bića rađamo se sa izuzetnom socijalnom osjetljivošću, odnosno osjetljivošću na druge ljude i njihove povratne informacije o nama i upravo ona čini predispoziciju za razvitak srama. Naravno, međusobno se razlikujemo koliko smo osjetljivi, no zbog načina na koji se tijekom evolucije razvijao naš mozak i kako on sada funkcionira, povratne informacije od drugih ljudi oblikuju nas – na biološkoj, emotivnoj i psihološkoj razini.
Naime, u ranoj, formativnoj dobi, naš se mozak na biološkoj razini formira upravo temeljem socijalnih interakcija, a način na koji se drugi odnose prema nama i našim osjećajima usvajamo kao sliku o nama samima. U djetetovom razvoju, osjećaj srama javlja se oko 2. godine kao posljedica izazivanja osjećaja srama, odnosno posramljivanja djeteta, što je često korištena odgojna metoda. Ukoliko se sramimo kao odrasli, znači da nas je netko u djetinjstvu posramljivao, a što nam je osoba bliža i važnija, to je utjecaj dublji i dalekosežniji.
Kako sve posramljivanje izgleda?
Posramljivanje može imati različite oblike, od izravnog "Srami se!" pa do "Sada si jako zločest dječak!", "Baš si prava mala plačljiva beba", "Veliki dječaci ne plaču", "Nitko do djece se ne ponaša kao ti", "Zašto ne možeš biti kao starija sestra?!", "Nikad ništa od tebe!".
Zašto ga koristimo? Jer želimo odgojiti dijete. Naučiti ga prihvatljivom ponašanju. Da odraste u pristojnu i moralnu osobu. Da bude dobro odgojeno dijete…
Posramljivanje djeteta česta je odgojna metoda koja se koristi kada djecu želimo naučiti ili motivirati da se "bolje" ponašaju, bilo u skladu s našim očekivanjima ili društvenim normama. Zaista, jedan od ciljeva odgoja jest da djeca nauče kako socijalno funkcionirati i kako regulirati vlastito ponašanje i osjećaje i tu im je naše vodstvo nužno potrebno. No, postoje različiti načini kako to možemo činiti i u potpunosti je moguće postaviti čvrste granice bez fizičkog i verbalnog kažnjavanja.
Zašto posramljivanje djeluje?
Da, zaista, posramljivanjem možemo kontrolirati ponašanje djeteta.
Posramljivanje je tradicionalno čest način kojeg koristimo, i ne razmišljajući o njegovim efektima. S jedne strane, toliko je uobičajen i zasigurno smo ga i sami nebrojeno puta čuli. Zatim, možemo smatrati da je važno djeci dati povratnu informaciju o njihovom ponašanju te da je bolje na taj način korektivno djelovati negoli, primjerice, udariti dijete. I konačno, često je zavodljivo efikasan u promjeni ponašanja, jer baš poput fizičkog kažnjavanja, često ima gotovo trenutne efekte na zaustavljanje neželjenog ponašanja. Kada se djeca osjećaju nevrijednima, često se jako trude da bi ugodila svojim roditeljima pa može djelovati da je tehnika "upalila", no zapravo ga ne učimo drugim stvarima – ne učimo ga empatiji, moralnosti, samo-regulaciji.
I to je gotovo sve što u "pozitivnom" smislu sram može učiniti, uz otpuštanje napetosti roditelja kada su ljuti na dijete, što također ima samo trenutačne efekte.
Iako može djelovati bezazleno, poznato i efikasno, pogledajmo zapravo kolika je cijena toga da dijete u tom jednom momentu bude "dobro".
Koje su posljedice?
Tek se u novije vrijeme istraživanja počinju baviti ovom snažnom i razarajućom emocijom i njenim ozbiljnim posljedicama.
Kao posljedice posramljivanja Grille i MacGregor navode:
1. Utječe na stvaranje dječjeg identiteta i samopoštovanja. Naime, dječji identitet se jednim djelom formira temeljem onoga što djeca čuju o sebi. Ako im se govori da su "zločesta" ili nevrijedna, oni upijaju tu poruku i nose to vjerovanje u odraslo doba.
2. Osjećaj odbačenosti – zbog straha od razotkrivanja dolazi do socijalnog povlačenja iz odnosa.
3. Ograničavanje spontanosti, samo-izražavanja, istraživanja, samostalnosti i učenja. Kada je dijete iskusilo takvu negativnu povratnu informaciju o svojoj vrijednosti, ono će samo sebe "cenzurirati" kako bi je u budućnosti izbjeglo. S vremenom, poruke posramljivanja postaju unutarnji glas ili slika koje nosimo sa sobom u odraslu dob, a koje odgovaraju onima koje smo čuli kao mali "Ne budi glupa!" ili "Ne budi djetinjast!"
4. Teškoće u regulaciji osjećaja - izuzetna povučenost (emocionalna inhibicija) ili nasilnost ili bijes. Naime, ljudi koji su posramljivani imaju tendenciju ka ta dva suprotna pola izražavanja osjećaja (Thomas Scheff, University of California).
5. Intenzivno posramljivanje doprinosi razvoju mentalnih bolesti, te istraživanja pokazuju povezanost posramljivanja u ranom djetinjstvu i depresivnosti, anksioznosti, fobija, opsesivno – kompulzivnog poremećaja, poremećaja ličnosti, ovisnosti, poremećaja prehrane i seksualnih disfunkcija.
Posramljivanjem ne odgajamo dobre ljude
Naime, posramljivanje dovodi do toga da se ljudi osjećaju poniženima, što može voditi do nasilnosti i bijesa. Brojne studije povezuju sram sa željom da se kazni druga osoba. Veća je vjerojatnost da će ljudi koji su ljuti i posramljeni biti nasilni, agresivni ili auto-agresivni.
Posramljivanje ne poučava moralnosti, empatiji niti tome kako graditi dobre odnose. S obzirom da posramljivanjem djeci dajemo poruku "ti nisi ok, ti ne vrijediš, nešto nije u redu s tobom", ona ne mogu učiti o tome kako se drugi osjećaju, niti o tome kako njihovo ponašanje utječe na druge. Upravo suprotno, osobe koje u većoj mjeri doživljavaju sram, manje su empatične prema drugima i u većoj mjeri okupirane same sobom. Također, baza razvoja moralnosti je dubok osjećaj empatije prema osjećajima drugih.
Kakvu suradljivost zapravo želimo?
Vrlo je važno razlikovati suradljivost koja je temeljena na sramu od moralno motiviranog ponašanja. U najboljem slučaju, "učestalo posramljivanje dovodi do plitkog konformizma, koji se temelji na izbjegavanju neodobravanja i traženju nagrada. Dijete uči izbjegavati kazne tako što je podređeno i suradljivo, i taj 'igrokaz' dobrog ponašanja nije nužno utemeljen na poštovanju" (Grille i MacGregor).
Najefikasnije i najzdravije granice mogu se postaviti bez nasilja i posramljivanja. Djeca koja su odgajana na način da im se dosljedno postavljaju granice na način koji obuhvaća jasno izražavanje potreba i osjećaja na poštujući način odrastaju snažnija, samopouzdanija i bolje prilagođena.
