Dječja pitanja ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja. Važna je navika postavljanja pitanja, onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja, piše Maja Jerčić, prof. pedagogije
"Uistinu važna pitanja su, naime, samo ona koja može formulirati i dijete. Samo su ona najnaivnija pitanja stvarno značajna. To su pitanja na koja nema odgovora".
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja
Zamislimo da su misli cigle, a uzročno-posljedične veze koje ih povezuju cement koji izbacuje mješalica pitanja. Zamislimo dijete koje poput marljivog projektanta i graditelja slaže te cigle jednu na drugu i povezuje ih logičkim vezama stvarajući oblik građevine ''svijeta oko sebe''.
Dijete stvara sliku svijeta; u rukama drži kist i slika ga na još praznome platnu svoje percepcije; svira po tipkama, prevrće po žicama i komponira značenja koja u njemu nalazi; poput lingvista pojavama pridružuje objašnjenja, poput sociologa, tumači ponašanja i društvene prakse; poput filozofa, promišlja i daje smisao svemu na što nailazi u svom graditeljskom pothvatu. Dijete polako, s revnošću mrava i predanošću pčele nepoznato pretvara u poznato.
Pokretači misaone aktivnosti
Ono što pokreće cijeli taj proces izgradnje misaone građevine svijeta oko sebe su – pitanja. Kada naiđe na rupu u svome znanju, na kognitivnu neravnotežu, dijete se pita. Zašto? ,,Zašto je sada ovo tijesto tako mljackavo?'' Pitanje će možda postaviti na glas, no puno češće postavlja ga u sebi i traga za odgovorom, za zakrpom za rupu znanja, težeći ponovno uspostaviti kognitivnu ravnotežu.
,,Aha, ima previše vode, a premalo brašna.'' Kako? ,,Kako da bude manje mljackavo pa da ga mogu lakše mijesiti bez toga da mi se ovako dosadno lijepi po prstima? Ako je problem u previše vode, dodat ću brašna.'' Pitanja su pokretači misaone aktivnosti, nerazumijevanje neke pojave tjera dijete da si je objasni. Upravo zato trebamo poticati postavljanje pitanja i odgovarati na pitanja djece koja su ponekad tako brojna da njihov natalitet premašuje Kineze i Indijce zajedno.
Pitanja bez odgovora
Posebno je izazovna jedna skupina pitanja... to su pitanja bez odgovora koja spominje Kundera. ''Zašto Sunce izlazi svaki dan? Zašto mi postojimo? A tko je prvi postojao? A odakle je on došao? A gdje je to odakle je on došao? Kako izgleda ništa?'' I tako u nedogled.
Gusjenica dječjih pitanja vezana uz smisao i svrhu egzistencije je beskonačna. Odrasli su već uglavnom odustali od traženja odgovora na nešto na što odgovora nema jer su naše ljudske mogućnosti ipak samo mogućnosti, imaju svoje domete i svoja ograničenja. Ali djeca se pitaju. Oni postavljaju ta naivna i značajna pitanja s čežnjom da daju temelje misaonoj građevini svijeta oko sebe, iz potrebe da označe početak svega i sebe u tome svemu. Jer ih otpočetka (evo, otpočetka) učimo da sve ima svoj početak: dan, čovjek, rijeka, pjesma...
Djecu treba poticati da se pitaju i teže razumjeti
Dječja pitanja, pa i ove ''bezodgovorne fanatike'', ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja, kao mješalice za cement za povezivanje cigli. Zato ih treba poticati, dati im na značaju i sačuvati taj naivni dječji poriv da se pitaju i da teže razumjeti. Nije bitno hoće li doći do rješenja kako je sve nastalo i otkud nas na ovom Pitanju bez Odgovora zvanom Zemlja. Neće. Temelji misaone građevine ostat će lebdeći.
Važna je navika postavljanja pitanja. Onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja. Kako?
- Pitanjima se potiče misaona aktivnost, zahvaljujući rupama u znanju i kognitivnoj neravnoteži na čijim krajevima dolazi upitnik, djeca misle. Analiziraju, uspoređuju, zaključuju. Pitanje je formulirani problem, a problem, po svojoj prirodi, vapi za rješenjem.
- Zahvaljujući navici postavljanja pitanja, stvari se ne uzimaju zdravo za gotovo. Preispituju se uvriježene prakse i konvencionalnosti, kao i ono što se smatra normalnim, dovode se u pitanje norme, pravila, ideologije..., a pitanja su i neobično učinkovita kada je riječ o razgrađivanju standardiziranosti i klišeja. Pitanja su okidači kritičkog mišljenja i generatori kreativnosti.
- Pitanja razvijaju postojeće ideje, teorije, definicije, rješenja... Pitajući se o tome što je bolje, lakše, kvalitetnije, smislenije, pravednije, definiramo koncepte boljeg, lakšeg, kvalitetnijeg, smislenijeg i pravednijeg, i zatim, pitajući se kako postići to bolje, lakše, kvalitetnije... osmišljavamo načine i pronalazimo metode.
Aktivni kreatori vlastite budućnosti
Ako želimo djecu naučiti učiti, ako želimo da budu aktivni kreatori vlastite budućnosti, društveni kritičari kojima se ne može manipulirati, pametni potrošači, osviješteni korisnici medijskih sadržaja, autonomni subjekti, a ne heteronomni objekti, trebamo poticati njihov urođeni poriv za postavljanjem pitanja, stvaranjem slobodnog obiteljskog i školskog okruženja koje pitanja dočekuje s dobrodošlicom. Mjerama aktivne politike promicanja i poticanja nataliteta pitanja, potaknut ćemo cjelokupni razvoj djeteta usmjeravajući ga prema samostalnosti, originalnosti i aktivnosti.
Pitanja su možda i osnova ljudskosti. Ono što nas razlikuje od životinja, srž definicije humanoidnosti (u misaonom smislu) i njezina granica. Pitamo se, odgovaramo, stvaramo kulturu, razvijamo znanost... a sve uvijek počinje pitanjem... (možda je pitanje taj nedokučivi početak). Prestanemo li se pitati, prestajemo biti ljudi (u misaonom smislu)... Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Ili pitanje (o kokoši i jajetu)?
"A pitanje na koje nema odgovora jest barijera koja onemogućuje da se ide dalje. Drugim riječima, upravo pitanja na koja nema odgovora ograničavaju ljudske mogućnosti, ocrtavaju granice ljudskog postojanja".
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja
