Pročitajte kako djeca različitih dobi doživljavaju smrt, zbog čega je važno otvoreno razgovarati i što sve možete reći o umiranju, običajima koji u našem društvu prate smrt, osjećajima koji se javljaju zbog smrti bliskih osoba te o 'životu' poslije smrti
Bliži se Dan mrtvih kada mnogi posjete groblje i sjećaju se svojih dragih koji su umrli. I koliko je s jedne strane svima dobro poznat način kako se obilježava taj dan, toliko je s druge strane često da odrasli ne znaju kako s djecom razgovarati o smrti. Razne su dileme radi kojih odrasli općenito, a pogotovo roditelji izbjegavaju ovu temu.
Smrt je sastavni dio našeg života, i svi se u nekom razdoblju svojeg života susretnu s time da umre netko blizak. Gubitak koji tada nastane je nešto što traži vremena, energije i razumijevanja kako bi prošao proces tugovanja i kako bi se gubitak na kraju integrirao u naše životno iskustvo. I koliko god je to težak proces, uvijek je lakši za osobu koja ima neka saznanja o smrti, o tugovanju i koja ima podršku bliskih osoba.
Iz tog razloga je važno s djecom od malena razgovarati o smrti. Djeca nepoznate situacije i nova iskustva mjere i prorađuju prema reakcijama njima važnih odraslih osoba. Stoga je bitno koliko imaju podršku upravo tih odraslih osoba i kako se te osobe ponašaju u susretu sa smrću (primjer tugovanja, poimanja smrti općenito...).
Ne izbjegavajte temu smrti
Ako roditelji izbjegavaju temu smrti i isključuju dijete, moguće da će se dijete ponašati kao da ga to ne zanima ili da nije uznemireno u situaciji kada je netko umro. Roditelji tada mogu pogrešno zaključiti kako je to potvrda da dijete ne treba uključiti ili kako dijete nije ništa primijetilo pa "i bolje da ga nisu ni uznemiravali".
Ono što se zapravo događa u takvim situacijama je da djeca surađuju s roditeljima i izbjegavaju ono što i roditelji izbjegavaju. Djeca tada nemaju priliku učiti koji su osjećaji prirodni, kako se s njima nositi i kako dijeliti osjećaje s drugima i tražiti podršku. Ostaju sama sa svojim nejasnoćama što ostavlja prostora za razvijanje fantazija koje za dijete mogu biti zastrašujuće ili potpuno krive.
Kada roditelji razgovaraju sa svojom djecom o smrti šalju djeci poruku da su tu za njih i njihova pitanja – čak i vezano uz "teške" teme. Djeca koja rastu s takvom porukom će se vjerojatnije obratiti svojim roditeljima kada im bude potrebno u životu – a to je ono što većina roditelja želi postići u odnosu sa svojom djecom.
Kako se pojam o smrti mijenja od vrtićke do školske dobi?
Djeca predškolske dobi ne mogu sasvim shvatiti pojam smrti, pa je tako za dijete od 4 do 5 godina smrt vrsta sna. Ne shvaća da smrću prestaju životne funkcije i ne shvaća konačnost smrti; zbog egocentričnosti u mišljenju, sebi i svojim mislima može pripisati uzročnost nečije smrti ("nisam slušala baku pa se razboljela i umrla").
Dijete u dobi od 5 do 6 godina pomalo shvaća konačnost života, ali ne razumije univerzalnost smrti (da je neizbježna svim ljudima) i fenomen smrti personificira.
U dobi od 6 do 7 godina dijete počinje razumijevati da je smrt kraj života, ali još uvijek teže razumije njenu univerzalnost i neizbježnost; traži stvarne predmete (npr. sliku) kao pomoć u opraštanju od umrlog i traži puno informacija kad se govori o smrti.
Tek djeca u osnovnoj školi počinju razumijevati neizbježnost i konačnost smrti, pri čemu dob u kojoj to sasvim razumiju varira (najčešće tek izmešu 9 i 11 godina).
O čemu sve možete razgovarati?
Razgovori o smrti mogu ići u raznim smjerovima:
- što to znači umrijeti – što se sve može kad si živ, što više ne kad si mrtav; o univerzalnosti (sve živo jednom umre – najčešće od starosti, ali nekada i neočekivano radi bolesti ili nesretnog slučaja) – koristite primjere i usporedbe
- koji su običaji ili kako se čuva sjećanje na umrlu osobu (što se radi s ljudima koji umru, što se radi na sprovodu, o nošenju crnine, izradi vijenaca, molitvi, odlasku na groblje, paljenju svijeće u kući, čuvanju slika ili predmeta umrle osobe...) – u našim krajevima i našem vremenu, ili kroz povijest i u drugim narodima
- kako se ljudi ponašaju ili što mogu osjećati kada umre netko blizak (ne vjerovati da je to istina, plakati više ili manje, željeti društvo drugih ili samoću, osjećati i tugu i ljutnju jer je netko umro i strah da se ne ponovi...)
- o vašim vjerovanjima o tome što se događa poslije smrti – možete reći da različiti ljudi vjeruju različite stvari – a istinu znaju zapravo tek oni koju su umrli
Važno je da govorite o smrti u konkretnim terminima, jer korištenje eufemizama može zbunjivati ("otišla je", "mirno je zaspao"... – mlađa djeca ne shvaćaju preneseno značenje ovih izraza pa se mogu bojati kada se drugi puta za nekoga kaže da je zaspao).
Ovisno o vašoj religioznosti, koristite religijske pojmove u objašnjavanju ako su i inače dio vaše svakodnevnice. Imajte pri tome na umu, da to za dijete mogu biti vrlo apstraktni pojmovi. Ponekad je najbolji i najiskreniji odgovor da nešto ne znate. Možete i reći da vam je teško o tome pričati (što je bolji odgovor nego "ti si premala da to shvatiš").
Što kad dijete vjeruje da je krivo za nečiju smrt?
Dobar način kako dobiti uvid u predodžbe djeteta je da kada vas dijete nešto pita, vi pitate dijete što ono samo misli o tome. Kada čujete kako dijete poima nešto, možete iskazati svoje mišljenje, ili pružiti točnije informacije.
Djeca ponekad sebi, svojim mislima ili postupcima priprisuju uzrok za nečiju smrt radi specifičnosti u načinu razmišljanja u predškolskoj dobi, ili u kasnijoj dobi radi osjećaja krivnje. Jako je važno razgovarati o tome i objasniti da djeca i drugi ne mogu na taj način uzrokovati nečiju smrt.
I na kraju, dobro je znati da djeca u slučaju smrti poznate osobe mogu prisustvovati raznim obredima jer im to pomaže smrt i gubitak učiniti stvarnima i daje osjećaj zajedništva (sprovod, karmine, izražavanje sućuti...). Važno je da ih se dobro pripremi što će se tamo događati, što mogu napraviti ako im bude teško i da uz njih bude osoba u koju imaju povjerenja i koja će im biti podrška.
