Kad discipliniramo djecu, poučavamo ih. Dijete koje nema granica nema puno prilika razviti zdrav osjećaj sigurnosti – kako u vlastite roditelje i svijet oko sebe, tako i u vlastite snage
U našoj se kulturi pojam discipline vezuje ili izjednačava s kažnjavanjem i strogošću i koristi se uglavnom u negativnom kontekstu. No istinsko značenje riječi je potpuno drugačije. Sama riječ dolazi od latinske riječi "disciplina" i znači poučavanje, učenje i znanje. Dakle, vrlo jednostavno i izravno - kad discipliniramo djecu, poučavamo ih. Dakle, poučavajmo ih – pažljivo.
Je li disciplina potrebna?
Ne samo da su disciplina i postavljanje granica potrebni, oni su nužni za zdrav razvoj djeteta. Bez adekvatno postavljenih granica nema zdrave regulacije osjećaja, razvoja samokontrole, odnosa s drugima. Dijete koje nema granica nema puno prilika razviti zdrav osjećaj sigurnosti – kako u vlastite roditelje i svijet oko sebe, tako i u vlastite snage.
Čemu zapravo disciplina služi?
U globalu, ako sažmemo roditeljska nastojanja u trenucima kada postavljaju granice, ona se odnose na to da tada želimo djeci dati do znanja da ono što rade nije dobro za njih ili druge. Dakle, cilj discipliniranja, odnosno postavljanja granica je poučavanje novim ili boljim vještinama - samokontrole, suradnje, druženja… odnosno emocionalno i socijalno sazrijevanje djeteta.
Kako discipliniramo i čemu ih poučavamo?
I dok se o nužnosti granica uglavnom slažemo, veće su razlike u mišljenjima kako ih valja provoditi. Tada je pitanje za svakog od nas: kada postavljamo granice, odnosno kada discipliniramo, čemu zapravo poučavamo djecu? Ponekad granice postavljamo smireno i promišljeno i tada koristimo promišljene načine za koje vjerujemo da su ok. Iako se obje strane u toj situaciji, dakle roditelj i dijete, neće usuglasiti da su granice potrebne, dijete ima prostora razvijati vlastitu samokontrolu i povjerenja u roditeljski autoritet i vodstvo.
O roditeljima ovisi kakvu će sliku o sebi imati dijete
Što nam se tada zapravo događa?
U situacijama kada smo pod pritiskom, najčešće reagiram burno, neplanirano i tada u pravilu ne radimo ono što bismo voljeli, već što nam se "dogodi". Dakle, tada najčešće reagiramo po "auto-pilotu" - po nekim starim, već uhodanim, a često i nesvjesnim obrascima. Pa nam se tako tada dogodi da iz naših usta "progovara naša majka ili otac" ili da učinimo ono što smo si obećali da nikada nećemo.
'Iskustva u prvim godinama oblikuju dijete za cijeli život'
U takvim situacijama discipliniramo vlastitu djecu onako kako su disciplinirali nas, ili na potpuno suprotan način. Primjerice, ukoliko su nas kao djecu strogo kažnjavali, odrasli smo u uvjerenju da je to u redu i da se bez strogog kažnjavanja dijete ne može odgojiti. Naime, djeca imaju tendenciju opravdati roditeljske postupke i okriviti sebe, čak i u situacijama zlostavljanja. No neki ljudi se od istog bolnog iskustva nauče braniti na drugi način i mogu postati prepopustljivi prema vlastitoj djeci kako bi izbjegli podsjećanje na bolne osjećaje iz djetinjstva. Tada niti jedan niti drugi pristup nisu svjesni odgojni postupci, već vođeni nesvjesnim emocionalnim reakcijama i obrascima. Problem je kada toga nismo svjesni i u trenucima kada smo iznervirani, koristimo "stare" metode jer nam djeluju "prirodno" i "ispravno", a zapravo ne razumijemo od kud su došli i što ih je unutar nas samih potaknulo. Ako uz to i odmah zaustave neželjeno ponašanje, zaista možemo imati čvrsto uvjerenje da one jedino funkcioniraju.
Autoritarni odgoj stvara nesigurne, a popustljivi neodgovorne osobe
No nije poanta biti idealan. Djeci ne trebaju idealni, savršeni roditelji, već roditelji od kojih će učiti kako se nositi sa situacijama kada pogriješimo. Roditelji koji nisu savršeni, ali razumiju što se događa - i njima samima kada su po pritiskom i njihovoj djeci "kada je težak dan" autoriteti su od kojih najviše naučimo i želimo ih slijediti.
Čemu zaista poučavamo djecu?
Ukoliko su uobičajene reakcije koje u odgoju prevladavaju vikanje, dugotrajno izoliranje, udarci ili strogo kažnjavanje, upravo je to ono što djecu poučavamo. Fokus i roditelja i djeteta se tada miče sa onoga što ih želimo poučiti na emocionalne reakcije i bitku. I tada dolazi do paradoksa - snažno osjećamo da dijete treba granicu i da ga želimo poučiti zrelijem obliku ponašanja, no nismo poučili dijete ništa o onome što smo zapravo htjeli. Već suprotno, jer su samo neke od pouka koje dijete može dobiti ako su to učestali načini:
- Kad nije po tvom, izgubi živce
- Kad te ne sluša netko manji, viči na njega i udari ga
- Stani sa ponašanjem zbog straha (ne zbog razvijene samo-kontrole)
- Bespogovorno slušaj autoritet jer će te u suprotnom boljeti
- Roditelj može izgubiti kontrolu i povrijediti te. Kako mu onda vjerovati?
No uz prestrog, kažnjavajući način postavljanja granica, jednako je štetan onaj nedosljedan ili prepopustljiv, kada dijete uči da roditelju ne može vjerovati (jer mnogo puta nešto kaže a to ne učini) i da ono samo nije sposobno nositi se sa mnogim situacijama.
Zašto su granice u odgoju toliko važne?
Ne postoje crno – bijele tvrdnje
To naučimo vrlo rano. No ipak, nerijetko čujemo pojednostavljene, crno – bijele tvrdnje: "ako granice ne postavljam strogo i grubo, tada dijete neće razumjeti", "premali je da razumije objašnjavanja, mora dobit" ili "ako tako ne postavljam granice, tada ih uopće nema". Dakle, između crnog i bijelog postoji mnogo nijansi, a one mnogo bolje služe našem cilju s djecom - njihovom sazrijevaju, dugoročnom razvijaju bolje samokontrole i socijalnih vještina, a ne tek pukom zaustavljaju ponašanje zbog straha.
Što ako postoji način…?
Koji je to drugi način efikasnog postavljanja granica, poučavanja i vođenja djece? Kako granice postavljati jasno, odlučno i na vrijeme, kako zaista biti autoritet bez toga da vikanje i udarci budu uobičajena metoda? I roditelji iz vlastitog iskustva, praksa i istraživanja potvrđuju da dokazano pomažu:
- Razumijevanje da malo dijete neće korigirati ponašanje zato što smo ga nešto zamolili ili mu nešto nekoliko puta objasnili. Zasigurno nećemo doživjeti reakciju "Mama, apsolutno si u pravu. Baš sam bila nerazumna kada daljinski bacila na pod."
- Rano postavljanje granica – dovoljno rano, prije nego li smo iscrpljeni ili uzrujani. Primjerice, ako dijete baca daljinski mirno mu kažemo nakon prvog bacanja "Sviđa ti se bacanje. No, daljinski nije za bacanje. Možeš bacati loptu". Tada odmah uzmemo daljinski i ponudimo loptu, ako je to opcija.
- Očekujte protest. Neka će djeca, osobito temperamentnija, burno reagirati - plakati, ljutiti se ili protestirati na druge načine. To je prirodan način na koji izražavaju svoju tugu, frustraciju ili ljutnju. Prihvatite osjećaje, no i dalje držite granice, npr. "Baš si sada ljuta. Ovo ti se ne sviđa. Razumijem. No sada je igra s daljinskim gotova."
- Koristite prirodne posljedice – one koje logično proizlaze iz radnje djeteta. Primjerice, maknite stvari koje baca ili izađite s djetetom iz prostorije, otiđite iz parka i slično.
- Testiranje granica ne shvaćajte osobno. To je zadatak djeteta, iz nekoliko važnih razloga. Zadatak i obaveza roditelja je postaviti i držati granice.
- Očekujte da ćete se ponavljati
- Kada se dijete ponaša najgore, znači da se suočava s nečime što prelazi njegovu sposobnost nošenja sa situacijom. Tada mu najviše pomaže mirno, stabilno vodstvo.
Stručnjaci: Odgajajte djecu bez udaranja
Neosporno je da je disciplina važna i nužna u odgoju. No kako je provodimo čini presudnu razliku jer kad discipliniramo - poučavamo dijete. Stoga poučavajmo pažljivo!
