Beba Dojenje 09. rujna 2013.

'U bolnici su forsirali dojenje, a ja nisam imala mlijeka'

Helena Kukec Grgić
Foto: Grgur Zucko/PIXSELL
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Dane u rodilištu nakon poroda carskim rezom Helena Kukec Grgić opisuje kao 'tri dana katastrofe' jer nije imala mlijeka, a zbog pritiska medicinskih sestara i plakata koji promoviraju dojenje osjećala je krivnju i nemoć dok je njezina beba plakala. Pročitajte njezinu priču o dojenju, koja je ipak imala sretan završetak

Naša čitateljica Helena Kukec Grgić, mama troipolgodišnje Dore i petomjesečnog Jakova, nakon prvog poroda suočila se s problemima na početku dojenja. Nakon carskog reza, pet dana nije imala mlijeka, a u rodilištu koje ima titulu "Prijatelj djece" osjetila je pritisak da mora dojiti. Donosimo vam njezinu priču:

Devet savršenih mjeseci. Mala srećica raste u meni i već ju zamišljam među nama. Još malo i doći će mala Dora koja će nam totalno promijeniti i nadopuniti život. Bit ćemo roditelji. To malo slatko biće potpuno će ovisiti o našoj brizi i ljubavi. Glava mi je puna svih lijepih priča kako se mama odmah nakon poroda trajno zaljubi u svoju malu bebu, sva bol nestane.... Pa tako i ja iščekujem taj trenutak kada ću ugledati plod naše ljubavi.

Evo me u rađaonici... Uzbuđenje raste svakim trenom, ali na kraju dana, odluka... Dora nam stiže carskim rezom. Dolazim k sebi, sestre mi donose malecku koja spava. Lijep osjećaj... U krevetu pokraj mene naša beba blaženo spava. Ali, ona se mora i probuditi... I jesti... I tu kreću moja tri dana 'katastrofe'...

Kako se nakon carskog reza ne smije dizati 24 sata, sestra ti doda djetešce na krevet. Dora prihvaća prsa i pokušava jesti, ali ničega nema još za nju. Nema veze, bit će... Njoj ionako treba samo par kapi, ona će to navući, doći će mlijeko... Nema veze što malo plače... Pa opet, pa opet, ali do navečer smo već i ona i ja nervozne jer ona nije ništa pojela, a ne plače baš malo, nego neutješno urliče.

'Možete li nahraniti moje dijete?'

"Možete li ju, molim vas, nahraniti? Da se malo smiri pa ćemo se mi opet upoznavati, vježbati dojenje, a i mlijeko možda dođe malo u međuvremenu. Nećemo mi odustati!"

"Samo budite uporni, mama".

"Da, budem, ja želim dojiti, i trudit ću se, ali danas nije ništa još popila (bez obzira što joj treba samo nekoliko kapi i što joj je želudac veličine pikule koju glavna sestra za dojenje nosi kao model stalno u džepu), neprestano plače i obje smo već nervozne. Niti jedna sestra koja je naišla u sobu nije nam uspjela pomoći jer još nema ništa od mlijeka". Neuspješno...

"Dijete treba biti s majkom. To je najbolje za nju i za vas".

Noćna smjena sestara odnosi Doru i napisat će kao razlog odnošenja da se majka ne osjeća dobro i da ima temperaturu. O Bože, treba li bolest biti razlog da se dan nakon poroda odmoriš na koji sat i da se nahrani dijete!? Ali, u tom trenutku jada i nemoći, pristala bih na bilo koju dijagnozu.

Drugi dan isti scenarij, osim što su već i sestre malo nervozne kada ih pozovem jer 'se još uvijek nismo snašle', a ni njihovi pokušaji da mi pomognu prodojiti, niti umiriti Doru nisu biti uspješni. Naišla bi neka sestra koja bi ljudski suosjećajno rekla: "Nemate vi još mlijeka...", i to bi bilo to... Više od toga 'ne smije' jer je pravilo rodilišta koje je "Prijatelj djece" da se dijete isključivo doji. Barem 'javno'. A i šef je negdje na odjelu.

Helena Kukec Grgić | Author: Grgur Zucko/PIXSELL Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

Osjećaj nemoći i krivnje

Svi oni plakati koji vrište sa zidova, vrata sobe, hodnika o koristi dojenja, načinima izdajanja, kako pravilno dojiti, kao da me napadaju sa svih strana i govore: moraš dojiti, moraš, moraš... Zašto ne dojiš, kako možeš ne dojiti?

Vrhunac drugog dana je bio kada je sestra ušla u sobu i rekla: " Gospođo, vaše dijete još uvijek plače".

Oh, stvarno?! Nisam znala! Nisam tu pokraj nje cijelo vrijeme, ne pokušavam ju umiriti, ne pokušavam ju nahraniti i ne smeta me činjenica da ne mogu utješiti svoje dijete!

Željela sam pobjeći glavom bez obzira iz bolnice. Kome ili čemu ovo služi? Djetetu? Cjelodnevno plakanje, nejedenje, nespavanje... Sumnjam!

Majci? Osjećaj nemoći, krivnje jer ne doji i ne umiruje dijete, a ne smije se dizati iz kreveta i jedna ruka je još uvijek vezana na infuziju. Sumnjam!

Bez daljnjega da ima rodilja i beba koje savršeno funkcioniraju od samog početka i da je za njih ova kombinacija zajedničkog boravka odlična. I meni se sviđa ideja. Ali, nažalost nisam bila taj slučaj! I što sad? Kao da ja ne bih više od cijelog osoblja zajedno željela da sam bila jedan od takvih idealnih zamišljenih primjera.

Mlijeko je došlo peti dan

Jednako mučno prošao je i treći dan, a ja sam zadnjim atomima snage čekala iduće jutro i otpust kući. Zašto? Zato da mogu biti gospodar sebe i svog djeteta. Zato da u slučaju nemanja mlijeka i dalje mogu otići u prvu ljekarnu i kupiti adaptirano mlijeko bez grižnje savjesti da sam zla maćeha koja želi otrovati dijete iz vlastite komocije, jer se ne želi potruditi i uspješno dojiti (a moj trud će procijeniti šef odjela koji se pojavljuje jednom dnevno u viziti!). Kad se samo prisjetim, koji je to ružan osjećaj! A postala sam majka! I umjesto da se zaljubljujem u svoju malu bebu, ja se bavim pitanjima zašto nemam mlijeka i proučavam raspoloženja sestara koje ulaze kroz dan u sobu, u nadi da ću neku uspjeti nagovoriti da Dori poskrivećki da koju kap mlijeka. Na moje raspoloženje dodatno utječu i hormoni i bolovi od carskog reza, ali to je manje bitno jer se nije moglo izbjeći, a nisam ni očekivala da je roditi dijete kao otići na kavu pa se sada čudim bolovima.

Stigli smo kući, nahranila sam Doru adaptiranim mlijekom i spavale smo zajedno pola dana nakon toga. Peti dan nakon poroda je mlijeko počelo dolaziti i od šestog dana Dora je bila isključivo na prsima do svog šestog mjeseca života kada smo počeli s krutom hranom. U dojenju smo uživali još godinu i pol.

I naravno da se još uvijek pitam, zašto sam morala proći ona tri dana u bolnici. Iz kojeg god smjera da se situacija pogleda: nervozna mama, neznanje ili nesnalaženje prvorotke, nemirna beba, smirena sretna mama koja još nema mlijeka, komotna mama kojoj se ne da potruditi, loše podnesen porod... Uopće nije bitno, ako za posljedicu situacije imamo danonoćno plakanje rođene bebe i nezadovoljnu mamu. U meni ostaje pitanje: zašto slijedimo teoriju, a ne pomognemo u konkretnom slučaju? I je li nužno moralo tako biti? I u cijeloj priči ni jednom riječi ne želim baciti crni veo na osoblje odjela, nego na trend koji pod svaku cijenu propagira dojenje i nužnu fizičku blizinu majke i bebe 24 sata dnevno, koji onda osoblje mora slijepo provoditi na odjelu.

Helena Kukec Grgić | Author: Grgur Zucko/PIXSELL Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

Nije strašno dijete nahraniti adaptiranim mlijekom

Nakon tri godine, došlo je vrijeme da nam se, ponovno carskim rezom, pridruži mali Jakov. Ponovno biram istu bolnicu, isti odjel, isto osoblje (jer je sve odlično, osim forsiranja dojenja). No, ovoga puta hrabrija i iskusnija s čvrstom odlukom da Jakov noći ne provodi sa mnom u sobi i da će ako ne budem imala mlijeka biti dohranjivan. I da nema te sile koja će od mene napraviti objekt velikog sustava, umjesto glavni subjekt koji je po drugi puta postao mama. Na moje veliko iznenađenje mlijeka sam imala već i dan prije dogovorenog poroda tako da smo tu dilemu za dnevno hranjenje riješili u samom startu. Prvu večer nakon poroda sam zamolila sestre da Jakova uzmu na noć i da mi ga ne nose na noćno hranjenje, nego da ga vrate tek ujutro. Želim se oporaviti od poroda i skupiti snage za sve ono što me kod kuće čeka, a ne se vratiti kući iscrpljenija nego što sam sada prvi dan nakon poroda. Sestra je bila malo iznenađena mojim monologom (što me i ne čudi, jer mislim da je moja odlučna energija govorila više od samih riječi i da je bilo očito da na drugu opciju neću pristati), rekla da nema problema i Jakova sam dobila natrag oko 5,30 ujutro. Kao i ostale dane.

Pričajući s ostalim rodiljama na odjelu, stekla sam dojam da se generalno 'ohladilo' od moraš, moraš i jednostavno moraš dojiti i da se polako vraća na 'pomoći ćemo ti', pokazati, poticati te da ustraješ.... A ako ne ide, postoje i druge opcije. To mi je jako drago jer onakvo slijepo slijeđenje teorije mi ne djeluje kao opis velike ploče na bolnici zvanoj 'Prijatelj djece'.

Uglavnom, obje moje priče imaju sretan završetak, samo jedna ima tužan početak. Tako da bih poručila svim budućim mamama: dojenje je zaista prekrasno iskustvo i svim srcem vam ga savjetujem i nadam se da ćete uživati u njemu kao što ja uživam, ali ...Nije ništa strašno hraniti dijete adaptiranim mlijekom ako iz bilo kojeg razloga procijenite da je to u datom trenutku bolje za vas i vašu bebu. Bez imalo grižnje savjesti. Niste zato manje mama. To je vaša beba i vjerujte da vi najbolje znate procijeniti što i kako je dobro za vas i nju. Sretna mama.... I sretna beba...

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.