"Pored normalnih zahtjevnih situacija, jer nitko nije rekao da je s djecom uvijek lako, zanimljivo je da najčešće burno reagiramo na ona dječja ponašanja koja su nama bila zabranjivana i zbog kojih smo bili kažnjavani kad smo sami bili djeca. Na primjer kontriranje, govorenje Neću, plakanje, ljutnja djeteta, mogu kod roditelja aktivirati vrlo snažne reakcije", kaže Tomislav Kuljiš iz Centra Prirodno roditeljstvo i dalje objašnjava:

"Za primjer uzmimo situaciju s tatom kome dijete govori Neću. Njegov podsvjesni mozak ispod nivoa svijesti pamti kako je ista takva situacija kad je on bio mali imala snažni emocionalni naboj. Osjećao je tada veliki poriv da se suprotstavi svom tati, ali je nakon toga uslijedila velika kazna, možda batine, možda odbacivanje, hladnoća, silan osjećaj nepravde i nemoći i straha. I sva ta gomila neosviještenih emocija se podiže u njemu dok gleda svoje dijete kako mu prkosi. Te emocije u sebi osjeća kao silnu nelagodu i nemir koji mu se ne sviđa, a doživljava kao da mu to dijete radi. U žargonu tad kažemo nam dijete ide na živce. 

Stvar i jest u tome da nam dijete podiže vlastitu ranu i silne nepropuštene emocije pa imamo poriv da natjeramo dijete da prestane s tim jer se mi osjećamo loše, a ono je krivo za to. Zanimljivo je da roditelji koji nisu imali takva iskustva nemaju takve porive prema djetetu i mogu se vrlo normalno odnositi u tim situacijama prema njemu. Ako se prepoznajemo u prvom roditelju, znajmo da to možemo riješiti i da ne moramo ni mi niti naša djeca biti žrtve nečega što nam se događalo nekada jako davno."