Neke stvari kao odrasle osobe intuitivno razumijemo i bez rezultata znanstvenih psihologijskih istraživanja, ali ako uronimo u psihologiju – barem plitko – te nam iste stvari mogu biti još jasnije pa možemo postati roditelji koji:

• lakše prihvaćaju svoje dijete sa svim njegovim emocijama i stanjima,
• lakše prihvaćaju sebe kao roditelja koji se s nekim aspektima razvoja teško nosi,
• lakše prihvaćaju odgojitelje sa svim njihovim vrlinama i manama kao partnere.

Kad govorimo o pravilnom emocionalnom razvoju djeteta, moramo znati da kao takav uključuje veći broj aspekata. Logično, očekivat ćemo da je dijete barem prosječno u svakom od njih, odnosno da ne odstupa od normativnih očekivanja za dob, u ovom slučaju predškolsku. Prema američkom psihologu Danielu Golemanu, u znanstvenom svijetu poznatom prema popularizaciji i novom viđenju emocionalne inteligencije, EQ ne samo da postoji, nego je i važnija od IQ-a te uključuje:

Samosvijest ili svjesnost vlastitih emocija (prepoznavanje i doživljavanje)

Djeca od najranije dobi doživljavaju cijeli spektar emocija, ali ih nisu od starta svjesna. Baš zato često doživljavaju frustraciju jer ne razumiju što se u njihovim glavicama događa, svjesni su jedino da nije ugodno – posebice kod tuge, straha i ljutnje. Stoga je važno da odgojitelji u skupini prepoznaju kada je dijete u nekoj intenzivnoj emociji te da mu reflektiraju kako se osjeća i verbaliziraju to na djetetu razumljiv način. Kada se to dogodi više puta, dijete će naučiti povezivati svoje stanje sa situacijom te razumjeti kako se osjeća i zbog čega. Posebno je važno da odgojitelji verbaliziraju i opisuju vlastite emocije koje doživljavaju (i ugodne i neugodne) jer tako djeca dobivaju više prilike za učenje i prepoznavanje.

Samoregulacija ili kontrola (upravljanje) emocija

Nakon što nauče prepoznati svoje emocije, sljedeći je korak naučiti kontrolirati ih, odnosno izražavati na društveno prihvatljiv način. Ovaj im dio može biti puno teži jer je u njegovoj podlozi temperament koji je djetetu urođen pa ima genetsku predispoziciju reagirati na određen način. Ipak, to neće biti opravdanje za udaranje druge djece, bacanje po podu ili uništavanje imovine pa je važno da dijete od jasličkih dana dobiva povratne informacije o svojim reakcijama te da budu preusmjerene ukoliko je potrebno. Odgojitelji u tome imaju vrlo važnu ulogu – temperamentom težu djecu usmjeravati ka prihvatljivim oblicima reagiranja u frustrirajućim situacijama, a djecu sklonu internalizaciji emocija ka otvorenom izražavanju.

Također, djeca će jako puno naučiti iz emocionalnih reakcija odgojitelja koje mogu vidjeti u odnosu s njima samima, s roditeljima prilikom dolaska ili odlaska djece iz vrtića, s njihovim kolegama. Ono što odrasli često ne rade u prisutnosti djece, a iznimno je važno, jest govorenje o vlastitim reakcijama i davanju isprike ukoliko i kad netko neprimjereno reagira. Iz toga djeca dobivaju poruku da je ponekad teško kontrolirati emociju, ali da svi ponekad griješimo i da je važno to prepoznati te se sljedeći put potruditi reagirati na način da drugog ne povrijedimo.

Prepoznavanje tuđih emocija i odgovor na njih (empatija)

Empatija je vještina koja se uči, iako i ona ovisi o temperamentu pa će neka djeca biti sklonija empatičnom ponašanju od druge. Djeca od rane dobi počinju prepoznavati tuđe emocije, a oko četvrte ih godine počinju povezivati i s vlastitima. Zato u ranoj dobi empatična ponašanja budu spontana i nenamjerna, gotovo intuitivna, a kasnije postaju planirana i namjerna. Odgojitelji svakodnevno uče djecu empatičnom ponašanju, tj. stavljanju u tuđe cipele i to mogu činiti koristeći različite slikovnice, osmišljavajući predstave i igrokaze, a najjednostavnije kroz zaustavljanje situacije u kojoj je jedno dijete povrijeđeno od strane drugog i poticanje razgovora čiji je cilj da drugo dijete osvijesti svoj postupak i pokuša prepoznati emocije prvog djeteta. Kada djeca nauče prepoznati tuđe emocije, važno je pohvaljivati ih za svako empatično ponašanje kako bi ono postalo sve češće.

Motivacija

Motivacija je još jedan aspekt emocionalne inteligencije koji se u ovom smislu vidi u situacijama u kojima se djeca nalaze pred izazovom ili u situacijama u kojima (ne) doživljavaju uspjeh. Većini je prirodno tada doživjeti tugu, ali se i naljutiti i odustati od igre, aktivnosti, zadatka. Kako djeca ne bi odustajala svaki put kad dožive neuspjeh, odgojitelji ih trebaju poticati na nove pokušaje i ohrabrivati u tom smjeru.

Dobar način izlaganja djece takvim situacijama jest igranje društvenih igara u kojima postoji pobjednik. Što više puta dožive neuspjeh, češće će doživljavati frustraciju, ali će se s njome i naučiti nositi. Igre mogu nuditi ili osmišljavati u sobi njihove odgojne skupine ili na vrtićkom dvorištu. Također, djeca često odustaju zbog neuspjeha u grafomotoričkim aktivnostima jer nisu dovoljno precizni u bojanju, pisanju, crtanju zadanih oblika prilikom pripreme za školu. Tada je važno imenovati djetetove emocije, razumjeti ih i prihvatiti, a za dijete je najvažnije da dobije realnu, ali optimističnu povratnu informaciju od odgojitelja – osobe kojoj vjeruje.

Optimizam

Ovo je novost koju je Goleman uveo u koncept emocionalne inteligencije. Prema njemu, djecu je važno učiti optimističnom pogledu na svijet i na neugodne situacije koje u trenutku izazivaju frustraciju, tugu ili ljutnju kao na događaj koji se može promijeniti na način da sljedeći put ulože nešto više truda ili napora. Slično kao kod motivacije, važno je da stvaraju momente u kojima djeca mogu doživjeti nezadovoljstvo kako bi u njima učili ne generalizirati i anticipirati neuspjeh u svakoj sljedećoj sličnoj situaciji, već ulagati trud. Jednako tako, vrlo je važno da odgojitelji procjenjuju i hvale trud djeteta i proces zadatka/igre, a ne samo krajnji rezultat.

Socijalne i komunikacijske vještine

Kao sve već navedeno, tako i socijalne i komunikacijske vještine jesu nešto što se uči – neka djeca lakše, neka teže. Što su djeca manja, trebaju konkretnije i specifičnije upute odgojitelja kako postupiti u nekoj situaciji. Sukobi među djecom su vrlo česti, ali su i odlična prilika za usvajanje komunikacijskih vještina za razrješavanje sukoba. Isto tako, učenje po modelu je jedan od osnovnih principa učenja različitih ponašanja, pa tako i komunikacije i socijalizacije. Zbog toga je važno da odgojitelji budu svjesni vlastitih komunikacijskih obrazaca. Socijalne vještine uključuju i korištenje humora, stjecanje prijatelja i snalaženje među vršnjacima.

Kad pogledamo sve skupa, zaključak se sam nameće – odgojitelji su važni za emocionalni razvoj djeteta jer u u ranoj dobi, bez pretjerivanja, gotovo jednako važni za sve navedeno kao i roditelji. S djecom kao njihove sekundarne figure provode više tzv. budnog vremena nego njihovi roditelji. Djeca sve uče po modelu pa tako i usvajanje socio-emocionalnih vještina koje su izuzetno važne za njihovo funkcioniranje u svijetu.

Koliko sigurnost i bliskost koje dijete osjeća u odnosu s tetom utječu na njegovu prilagodbu u vrtiću?

Kad pomislite na kolektiv na svom radnom mjestu – osjećate li se sigurnijima otići na novi posao ako znate da ćete ondje naići na prijateljska lica s kojima ćete lako moći razgovarati i tražiti ih pomoć ili vam to ne igra neku ulogu? Uz to zamislite i da mijenjate profesiju, grad u kojem živite i dolazite među ljude koji ne govore hrvatski jezik. E tako se nekako osjeća beba koja kreće na adaptaciju u jasličku skupinu. Međutim, važno je biti svjestan činjenice da se bebe lakše prilagođavaju novonastalim situacijama, koliko god manje iskustva imaju u odnosu na odrasle.

To je možda i njihova prednost. Da, gube tlo pod nogama jer dolaze u novi prostor, među nepoznate ljude – i odrasle i male, u nekom trenutku ih roditelji ostavljaju na nekoliko minuta ili sati koji se čine kao godine. Baš iz tih je razloga proces adaptacije u vrtićima pomno osmišljen kako bi taj stres za djecu ipak bio što manji. Prvih će dana plakati za mamom, a kad uspiju shvatiti ritam i rutinu, tada će shvatiti i da će ona na kraju svakog vrtićkog dana jednako tako i doći.

A tada će početi plakati za tetom jer će im se iz hodnika u garderobi učiniti da ju ne vide kroz vrata, dok se preobuvaju. To je trenutak kad svaki roditelj može odahnuti i mirno otići na posao – jer može biti siguran da je dijete stvorilo odnos povjerenja s odgojiteljem, da se uz njega ili nju osjeća sigurno pa da, uslijed toga, uživa u svemu što su tete za taj dan pripremile. Sigurnost je u početku jedina stvar koju dijete treba osjećati kako bi bilo zadovoljno i mirno u vrtiću. Tada ne treba zabavu i atraktivnu izmjenu aktivnosti, već samo sigurnost koja dolazi s osjećajem bliskosti. Što prije do toga dođe, dijete će se prije adaptirati.

Na koji način odnos s tetom oblikuje djetetovu sliku o sebi i drugima u budućnosti?

Dijete formira sliku o sebi na temelju interakcije s okolinom. Roditelji u ranom djetinjstvu i dalje imaju primarnu ulogu u tome, ali kako je već spomenuto, odgojitelji kao sekundarne figure također igraju važnu ulogu. Dapače, u slučaju ponekad neprimjerenih roditeljskih postupaka ili poruka koje djetetu šalju često i nesvjesno, odgojitelji mogu donijeti važnu prevagu u formiranju slike o sebi. Dijete će donositi zaključke o sebi na temelju komentara i reakcija odgojitelja.

Odgojitelj može i treba svakom djetetu pomoći da uvidi svoje jake i slabe strane i ne treba se bojati sudjelovati u djetetovom stvaranju realne slike o sebi, nasuprot idealnoj slici. To znači da svako djetetovo primjereno ponašanje i uložen trud treba pohvaliti. Trud, ne samo uspjeh i krajnji rezultat. Tako dijete uči da je u redu ne uspjeti svaki put, ali da je važno truditi se i ne odustajati kad je teško ili nezanimljivo. I svakako je važno da pohvala bude formulirana na način da precizno targetira djetetovo konkretno ponašanje ili osobinu koja u nekoj situaciji dolazi do izražaja, poput primjerice ustrajnosti, upornosti, hrabrosti, empatije… Sasvim je u redu i pohvalno povremeno dijete izlagati situacijama u kojima neće pobijediti ili nešto učiniti iz prve.

Djeca tada emocionalno rastu i razvijaju se u emocionalno stabilne odrasle osobe učeći prihvatiti poraz ili teškoću na putu do uspjeha. Ukoliko dijete kontinuirano sluša kako odgojitelj naglašava samo njegovu „neposlušnost, brzopletost, nezrelost, …“, ne samo da će razviti negativnu sliku o sebi, već će i u budućnosti očekivati da ga i drugi u okolini doživljavaju na jednak način. To se u psihologiji zove samoispunjavajuće proročanstvo iz kojeg je teško izaći, posebno djetetu koje nema široku lepezu različitih iskustava u kojoj se može nadati raznim ishodima, već nužno očekuje loše jer jedino takve do sada doživljava. Slika o sebi koju dijete formira utjecat će na njegova očekivanja od sebe samoga, ali i od drugih.

Što se događa kada dijete ne osjeti toplinu i prihvaćanje u vrtiću?

U vrlo kratkim crtama – u tom će slučaju dijete razviti nepovjerenje prema svijetu i zaključiti kako ne vrijedi dovoljno da bi ga drugi prihvatili i pokazali toplinu ili ljubav. Djeca uče iz interakcija pa u slučaju nedovoljnog davanja topline ili u slučaju neprihvaćanja dijete biva izolirano ili se izolira samo. Manja će djeca nezadovoljstvo i frustraciju manifestirati kroz neprimjerena ponašanja jer će pošto poto htjeti privući pažnju odgojitelja ili druge djece koju ne dobivaju.

Velik broj starije djece će tada internalizirati svoje osjećaje i kasnije razviti anksioznost, negativnu sliku o sebi, nisko samopoštovanje te će potencijalno doći do narušenog mentalnog zdravlja. Da, zvuči ekstremno i strašno, ali je neminovno ukoliko djeca u formativnim godinama ne zadovoljavaju primarne potrebe – potrebu za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem (Maslowljeva piramida potreba). Ako ne zadovolje njih, sigurno neće moći zadovoljiti ni one višeg stupnja poput potrebe za poštovanjem i samoaktualizacijom, odnosno ispunjenjem svih svojih potencijala. Dapače, ako ih ne mogu zadovoljiti na primjeren i prirodan način, u kasnijoj bi ih dobi mogli pokušati zadovoljiti na manje primjerene i rizične načine.

Kako roditelji mogu podržati dijete koje se teže adaptira na vrtić i razviti suradnički odnos s tetom?

Ako u prilagodbu na vrtić krenete s realnim očekivanjima, cijela će priča proći jednostavnije. U svakom će slučaju imati sretan završetak, samo do njega treba stići. Jaslička dob djece je specifična jer se upravo u toj dobi javlja separacijska anksioznost. Struka kaže da se javlja u dobi od šest mjeseci i može trajati sve do druge ili treće godine djetetova života. S obzirom da bebe doživljavaju taj strah od napuštanja emocionalno bliskih osoba i svog doma koji im pružaju sigurnost, jasno je zašto je adaptacija u ranoj dobi izazovnija od one koju prolaze nešto starija djeca.

Kad kažem izazovnija, mislim na sljedeće pojmove – dulja, teža, s prisutnim jačim i intenzivnijim neugodnim emocijama. Ono što je važno da znate jest činjenica da je sve navedeno zaista i očekivano i normalno pa vas ne trebaju iznenaditi krokodilske suze, tužni vapaji i pružanje ruku za vama dok odlazite iz sobe odgojne skupine svog djeteta, a i plač koji ćete možda čuti i kad napustite zgradu vrtića. Ono što vaša beba u početku ne može znati, vi morate imati na umu: jaslice i vrtić su sigurno mjesto za vašeg mališana, s njima će vrijeme provoditi odgojitelji/ce koji su, osim što su stručni, i empatični i znat će utješiti uplakanu bebu. A kad prođe period prilagodbe, s njima će raditi puno više od samog tješenja.

Svako je dijete specifično i upravo ste vi ti koji ih najbolje poznajete. Ipak, postoje neke generalne smjernice i savjeti koji svakom djetetu i roditelju mogu pomoći u pripremi za polazak u vrtić.

1. Kada ostavljate dijete u vrtiću, nemojte se zadržavati na vratima i gledati plače li ili ne jer će dijete znati da još niste otišli. Nemojte se ni pozdravljati predugo, čak ni ako je dijete tužno i uplakano. Iako može djelovati grubo, učinite tako jer ćete skratiti vrijeme djetetove burne reakcije na vaš odlazak. Vjerujte da će plač prestati vrlo brzo i da će odgojiteljice uspjeti preusmjeriti djetetovu pažnju na neku aktivnost.
2. Kada ostavljate dijete, svaki mu dan recite da ćete se (mama ili tata ili baka…) po njega vratiti. Važno je da dijete dobije to obećanje jer će ubrzo dolazak u vrtić zaista i povezivati s vašim povratkom pa će se separacijska anksioznost smanjivati. Ovisno o dobi djeteta, objasnite mu to na način koji ono može razumjeti – prvih dana adaptacije možete reći da idete u trgovinu i vraćate se po dijete, a kasnije ćete govoriti da idete na posao i nakon toga dolazite po njega i vodite ga kući ili u parkić. Poželjno je i da mu objasnite što će sve raditi u vrtiću pa će mu i to olakšati razumijevanje i praćenje vremena – najprije će se igrati s tetama i djecom, zatim slijedi užina i boravak na zraku, a kad se vrate izvana će ručati i malo spavati.
3. Prije samog polaska u vrtić, dobra priprema uključuje i povremene šetnje pokraj vrtića i opisivanje kako će se dijete uskoro ovdje igrati s tetama i novim prijateljima.
4. Ako imate priliku, prije nego što dijete krene u jaslice ili vrtić, povremeno ga ostavite na čuvanju kod baka, djedova, drugih članova obitelji ili prijatelja od povjerenja. Ta odvajanja također planirajte i stupnjevito realizirajte. Istraživanja pokazuju kako se djeca koja su prije uključivanja u vrtićki kolektiv povremeno bila odvojena od roditelja brže i lakše adaptiraju.
5. Ako je moguće, druge veće promjene odgodite za period kada adaptacija završi i dijete se privikne na vrtić. Te promjene uključuju odvikavanje od dude, odvikavanje od pelena, usvajanje novih navika, preseljenje iz roditeljske sobe u vlastitu, selidbu. Naravno, i promjena obiteljske dinamike uvelike može utjecati na otežanu adaptaciju – rođenje mlađeg brata ili sestre, razvod roditelja, bolest ili smrt nekog člana obitelji. Na posljednje navedene stvari ne možete utjecati, već samo dobro pripremiti dijete na iste, ovisno o njegovoj dobi.
6. Potičite dijete na samostalnost u svim mogućim aspektima – hranjenju, odijevanju i obuvanju, pospremanju igračaka. Kod jednogodišnjaka koji su tek proslavili veliki prvi rođendan nećemo očekivati da sve navedeno učine sami, ali im prilikom svakodnevnih aktivnosti možemo ukazivati na mogućnost samostalnog obavljanja istih i kroz igru verbalizirati što mogu činiti – posebno ako sami imaju interes za nešto od navedenog budući da uče po modelu i imitiraju stariju djecu ili odrasle u svemu, pa tako i u tome.
7. Pričajte djetetu i pred djetetom o vrtiću u pozitivnom kontekstu. Ako dijete čuje da o prostoru vrtića i odgojiteljima pričate veselim tonom i lijepe riječi, i samo će stvoriti pozitivnu sliku o onome što ga čeka. Isto nastavite činiti i kada krene u vrtić jer će to kod njega zasigurno stvoriti osjećaj povjerenja i sigurnosti koji će posljedično dovesti do lakše i brže adaptacije.
8. Ako malo istražite, naići ćete na pregršt dječje literature, odnosno slikovnica o pripremi za polazak u vrtić. Još uvijek nije prekasno s djecom pročitati slikovnice čiji su glavni likovi životinjice koje se boje ići u vrtić, zbog toga ih boli trbuh ili glava i ne žele se odvojiti od svojih roditelja. Ovo su samo neke od njih:Mašković, T., Sokač, M., Josić, M. i Drožđan, D. (2019). Od jaslica do škole: Vodič za lakši proces prilagodbe na jaslice, vrtić i školu. Varaždin: Evenio, Gjurković. T. i Knežević, T. (2016). Medvjedića je strah ostati u vrtiću. Varaždin: Evenio, Crockett Corson, K. (2018). Moje dobro jutro! Varaždin: Evenio i Marinković, S. (2014). Što sve Ana zna… U vrtiću. Zagreb: Naklada Nika.

Zaključak će biti kratak – adaptacija je teža roditeljima nego djeci, zato, roditelji, drž'te se i izdržite prvih mjesec dana, nakon toga uglavnom sve postaje pjesma. A i vaši mališani će dolaziti kući pjevušeći prve naučene melodije!

Članak je napisala Lea Cikron, mag, psych.

Ono što zasigurno olakšava svakodnevicu svim odgojiteljima u aktivnostima koje provode s djecom u vrtiću su kvalitetne i udobne pelene. Tanka, udobna i meka pelena izrađena od celuloznih vlakana osigurava optimalnu cirkulaciju zraka, savršenu suhoću i posebno je nježna prema dječjoj koži. Sve Lupilu pelene iz Lidla dermatološki su testirane, ne sadrže lateks ni poznate alergene.