Da me netko pita, rekla bih da nisam praznovjerna osoba. Ne bacam sol preko ramena, a kad vidim dimnjačara, ne hvatam se za gumb. Nemam posebno mišljenje o broju 13, uredno sjedim na uglu stola i pritom ne mislim da je to razlog što se nisam udala. Torbu bez razmišljanja držim na podu i mislim da su crne mačke lijepe. Ogledalo još nisam razbila, ali da mi se to i dogodi, ne bih računala na 7 godina nesreće nego uzela metlu.

Međutim. Neke stvari u kazalištu ipak nikad ne radim. Za svaki slučaj.

Nikad nikome neću reći "sretno" prije premijere. Iako sam razumna odrasla osoba koja vjeruje u znanost. Racionalno znam da jedno obično "sretno" koje izađe iz mojih usta ne može uzrokovati kazališnu kataklizmu. Ali čemu riskirati?! Što je sigurno, sigurno je.

Mjesecima pripremaš predstavu, istražuješ, imaš probe, prepravljaš, popravljaš, stvaraš, rješavaš probleme i prepreke kojih je uvijek više nego što očekuješ, prolaziš kroz standardni kreativni proces ovo je odlično - ovo je grozno - ovo je super - kamo ovo ide - možda sve ipak završi dobro - idemo u propast - ovo je odlično... I onda konačno dođe premijera. Večer o kojoj dosta ovisi budućnost predstave.

Nije ni čudo da smo pred premijeru pod popriličnim stresom. I nije ni čudo da se hvatamo za (praznovjerne) slamke spasa da bismo se uvjerili da će sve proći dobro. Vjerojatno sva ta praznovjerja nisu toliko posljedica toga da kazalištarci stvarno vjeruju u duhove, kletve i nesretne boje, koliko pokušaj da zadržimo barem privid kontrole nad situacijom koja više nije pod našom kontrolom. Jer predstava je gotova i sad više nije naša. Pripada publici.

Uvjerenje "loša generalna, dobra premijera" čini mi se više govori o tome da nada umire zadnja nego o praznovjernosti. Iscrpljeni izvođači i autorski tim zadnjim se atomima snage i entuzijazma uvjeravaju da će sutra ipak sve biti dobro.

dramska pedagoginja Nova kolumna: Zašto najbolji dio predstave počinje tek kad ona završi?

Ja recimo ne vjerujem u lošu generalnu, a dobru premijeru. Ako je dan prije raspad sistema, ne polažem velike nade da će dan poslije sve proći odlično. Osim možda ako mi dovoljno ljudi kaže da "slomim nogu" umjesto "sretno".

Neka od tih praznovjerja imaju potpuno racionalna objašnjenja. Recimo, zabrana zviždanja u kazalištu potječe iz vremena kad su iza pozornice sustavima užadi upravljali mornari koji su međusobno komunicirali zvižducima. Pogrešan zvižduk mogao je imati puno gore posljedice od loše kritike.

No kod većine drugih praznovjerja izlazimo iz područja racionalnosti i ulazimo u područje duhova, ukletih drama, nesretnih boja i paunova koji su, ni krivi ni dužni, postali prijetnja kazališnoj produkciji.

Kad smo u Tireni radili "Kazališni šalabahter" mjestu okupiti sve ono što bi nekome moglo pomoći da upozna kazalište, vrijedno smo pisali o dramaturgiji, režiji, kazališnim zanimanjima, bontonu, analizi predstave... A onda smo otkrili što ljude zapravo zanima. Duhovi. I kletve. I zašto se, pobogu, u kazalište ne smije donijeti paunovo pero?! Kazališna praznovjerja uvjerljivo su najpopularniji dio cijelog Šalabahtera. Nije da ne razumijem.

Ali i dalje tvrdim da zapravo nisam praznovjerna. Ne paničarim ako slučajno otvorim kišobran u zatvorenom prostoru, a kad mi nož padne na pod, jedino što mi je bitno jest da mi se nije zapiknuo u stopalo. Ali pred premijeru? Pred premijeru možemo razgovarati o racionalnosti nakon što mi svi kažu da slomim nogu i nakon što premijera prođe. Nadamo se uspješno.

O AUTORICI
Nina Horvat dramska je spisateljica, dramaturginja i dramska pedagoginja te umjetnička voditeljica Teatra Tirena. Autorica je brojnih dramskih tekstova za djecu, mlade i odrasle, od kojih su neki objavljeni u različitim zbirkama dramskih tekstova. Dobitnica je dvije nagrade za dramsko djelo “Marin Držić”. 

TEATAR TIRENA
Teatar Tirena već skoro trideset godina godina, postavlja autorske predstave, organizira radionice, stručna usavršavanja, osmišljava edukativne sadržaje i raznovrsne projekte za djecu, mlade i odrasle te ima jedan od najvećih dramskih studija u Hrvatskoj. Posebnu pažnju Tirena posvećuje temama koje potiču razgovor i promišljanje, vjerujući da kazalište može biti mnogo više od mjesta za gledanje predstava – prostor susreta, dijaloga i novih pitanja.