Treptanje očima, trzanje glave, grimase lica, izvijanje ramenima, škrgutanje zubima, coktanje jezikom, učestalo doticanje nekog dijela tijela, plaženje jezika, kašljucanje, šmrcanje, siktanje... neki su od tikova – nenadanih, ponavljajućih, brzih, nekontroliranih pokreta i zvukova koji se mogu opisati kao prenaglašene "karikature" uobičajenih, a pojavljuju se izvan uobičajenog konteksta.

Nisu rijetki kod odraslih, ali naglašeniji su kod djece, upozorava prof. Ana Plazonić Fabian, klinička psihologinja iz Ambulante za dječju i adolescentnu psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Grimase i zvukovi

Postoje jednostavni i kompleksni tikovi, ovisno o tome koliko mišića ili zvukova obuhvaćaju, a dijele se i na motoričke i vokalne. Primjerice, jednostavni motorički tikovi su kratki, beznačajni pokreti (treptanje, trzanje glave, grimase lica, pokreti ramenima). Kompleksni motorički tikovi su sporiji, duži, smisleniji pokreti (geste lica, griženje, udarci).

Jednostavni zvučni tikovi besmisleni su zvukovi (kašljucanje, šmrcanje), a kompleksni vokalni uključuju slova, riječi, fraze, izjave, neobične ritmove govora, tonova, naglasaka ili intenziteta, ponekad uz neposredno ponavljanje vlastitih ili tuđih riječi. Tikovi mogu biti prolazni i kronični. Tikove prolaznog karaktera tijekom djetinjstva razvija od pet do 20 posto školaraca. Većinom prođu samo od sebe, ali kod neke djece postaju problem.

"Prolazni se javljaju više puta dnevno tijekom najmanje 4 tjedna, ali ne duže od 12 mjeseci", kaže prof. Ana Plazonić Fabian. Kronični tikovi traju duže od godinu dana.

"Najnovija stručna literatura još uvijek ne navodi potvrdu konačnih uvjeta koji dovode do razvoja tikova. Razvoj tikova se najčešće pripisivao raznim emocionalnim faktorima, a istraživanja se u posljednjih 10 do 15 godina usmjeravaju na biološke, kemijske i okolinske faktore koji bi mogli pridonositi tom razvoju. Čini se da postoje strukturalna i funkcionalna odstupanja u mozgu ljudi s razvijenim tikovima. Potvrđena je i genetska osnova podložnosti razvoja tikova; genetski faktori prisutni su u 75 posto slučajeva tikova, iako nije pronađen samo jedan gen koji uzrokuje razvoj tikova", navodi prof. Ana Plazonić Fabian.

Kada potražiti pomoć

Nije utvrđen, dodaje, jedinstven obrazac koji bi sugerirao da određeni oblici prenatalnih faktora, kasnijih roditeljskih stilova ili iskustava iz djetinjstva vode do razvoja tikova. Dosta tikova prođe neopaženo, a najviše ih prođe samo od sebe te nije potreban nikakav stručni tretman.

Traje li tik duže od mjesec dana ili dijete ima istodobno više vrsta tikova, treba potražiti stručnu pomoć. Valja procijeniti u kojoj mjeri tik utječe na svakodnevno funkcioniranje osobe i koliko joj otežava komunikaciju, o tome ovisi treba li potražiti pomoć.

Katkad tikovi postaju kompleksniji i prerastu u kronične. No, to je prilično rijetko, dijagnosticira se tek kod 1 posto djece s tikovima. Kronični tikovi mogu biti vezani uz specifični poremećaj, tzv. Tourettov sindrom, koji je karakteriziran višestrukim motoričkim i vokalnim tikovima, te je često vezan uz opsesivno-kompulzivni poremećaj te uz poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD).

Ne opominjite ih stalno

Kažnjavanjem i skretanjem pažnje na njihov tik pogoršat ćete situaciju, kaže prof. Ana Plazonić Fabian, stručnjakinja iz Klinike za psihijatriju Vrapče, i objašnjava:

"Tikovi se mogu pojaviti u različitim po dijete stresnim situacijama, kao što su npr. polazak u vrtić ili školu, preseljenje, iščekivanje i rođenje brata/sestre i sl., ali i u situacijama koje nisu naočigled tako stresne ali u djetetu izazivaju osjećaje uznemirenosti i tjeskobe (npr. promjene u obiteljskoj dinamici, svađe između roditelja, itd).

Bitno je promatrati dijete i procijeniti koja je to situacija ili događaj u njegovom životu mogao dovesti do pojave tika i kako mu se ta stresna situacija može olakšati, te dijete eventualno naučiti nekim tehnikama prevladavanja i ovladavanja stresnom situacijom. Iznimno je važno znati kako je tik gotovo nemoguće zaustaviti svojom voljom, ili je ta voljna kontrola vrlo kratkotrajna.

Drugim riječima, dijete ne "tika" namjerno, niti može dugoročno utjecati na svoj tik. Dijete se zbog svog tika ne smije opominjati niti kažnjavati, niti mu je poželjno stalno skretati pažnju na tik, jer će time ono postati još tjeskobnije, uznemirenije, napetije, sve nižeg samopouzdanja, i tik će se još više "ukorijeniti", uz pojačan rizik da prestane biti prolazan, a postane kroničan".