Obiteljsko okruženje svakom bi djetetu trebalo pružiti  puno ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege, odnosno osigurati mu sve potrebno za normalan rast i razvoj, no ponekad to nije slučaj. Umjesto ljubavi i podrške, dijete biva zlostavljano ili zanemarivano, što predstavlja za nju/njega traumatsko iskustvo koje ostavlja duboke ožiljke. Iznimno je važno zlostavljanoj djeci pravovremeno pružiti pomoć, kako bi im se pružila prilika da se oporave od traume te kako bi se zaustavio međugeneracijski prijenos zlostavljanja. Dok je fizičko/tjelesno zlostavljanje najlakše za uočiti, druge vrste zlostavljanja kao što su emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta, teže su uočljive te mogu dugo ostati neevidentirane i tako ostaviti dubok i trajan ožiljak. Kako bi mogli pravovremeno djelovati, moramo znati što zlostavljanje točno jest, koji su indikatori kao i  posljedice pojedinih oblika zlostavljanja.         

Pod pojmom zlostavljanje podrazumijevamo svaki oblik tjelesnog i/ili emocionalnog zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, zanemarivanja i nemarnog postupanja ili iskorištavanja djece što rezultira stvarnom ili potencijalnom opasnosti za djetetovo zdravlje, preživljavanje, razvoj ili dostojanstvo u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja i moći (Svjetska zdravstvena organizacija, 2006, prema: Bilić, Buljan Flander, Hrpka, 2012). Dakle, tu bi spadali svi postupci primjerice roditelja ili djetetovih skrbnika, kojima se djetetu nanosi tjelesna i/ili emocionalna bol ili ga se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i razvoj. Prema zakonodavnom okviru u RH razlikujemo 4 osnovne vrste zlostavljanja: tjelesno, emocionalno i spolno zlostavljanje te zanemarivanje djeteta.

1. Tjelesno zlostavljanje

Tjelesno zlostavljana djeca su namjerno ozlijeđena djeca ili ona koja su ozlijeđena zbog nedostatka nadzora. Uobičajeni fizički indikatori zlostavljanja jesu neobjašnjive modrice od udaraca, pljuski, bacanja i štipanja (različitih stupnjeva zacjeljivanja), ljudski ugrizi, iščupana kosa, neobjašnjive opekline (npr. od cigareta ili grijaćih tijela), neobjašnjivi prijelomi, posjekotine ili ogrebotine. Neke vrlo ozbiljne ozljede, npr. povrede glave, kod vrlo male djece nisu odmah vidljive. Osim navodnih indikatora tu još spadaju izgladnjivanje djece, davanje na konzumaciju štetnih sastojaka, zatvaranje u kući/stanu i  slično.

Važno je istaknuti kako su ozljede uzrokovane tjelesnim zlostavljanjem najčešće samo privremene, dok su emocionalni ožiljci dugotrajniji, a često i mnogo opasniji. Indikativno ponašanje fizički zlostavljanje djece, odnosno ono po čemu ih možemo prepoznati mogu biti samodestruktivnost, povučenost ili agresivnost, neugoda pri fizičkom kontaktu, kašnjenje ili raniji dolasci u školu (ostavlja dojam kao da se boji ići kući), bježanje od kuće, bolovi ili kretanje s nelagodom, nošenje neprikladne odjeće s obzirom na vrijeme, kako bi se pokrilo tijelo.

2. Emocionalno zlostavljanje

Emocionalno zlostavljanje je nešto teže za odrediti, no može se definirati kao kroničan stav ili postupanje roditelja, odnosno drugih skrbnika, koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Odvija se uglavnom verbalnim putem, počevši od primjedbi kao što su "Nikad ništa od tebe!” ili "Kamo sreće da se nikada nisi ni rodio!“ Nadalje, roditelji ne iskazuju ljubav i pažnju svojoj djeci, pa djeca počinju smatrati da ju niti  ne zaslužuju i razvijaju lošu sliku o sebi, niskog su samopouzdanja i samopoštovanja. Pripisuju im loše osobine i odbacuju ih na različite načine neprimjećivanjem i ismijavanjem. Djeci se prijeti, kažnjava ih se i napušta, a mogu i svjedočiti nasilju između roditelja. Takva djeca žive u tjeskobi i često moraju preuzeti odgovornost u situacijama kojima još nisu dorasla. Iako ozljede ovdje nisu fizički vidljive, ovako zlostavljanje može ozbiljno oštetiti mentalno zdravlje djeteta ostavljajući cjeloživotne psihološke ožiljke.

Posljedice mogu biti vidljive na jednome od sljedećih polja: problemi učenja (manjak koncentracije, napetost, uznemirenost), nesposobnost uspostavljanja međuljudskih odnosa, neprimjereno ponašanje u svakodnevnim situacijama, opće depresivno raspoloženje, nezadovoljstvo i učestale psihosomatske tegobe. Fizički indikatori  kod emocionalno zlostavljane djece mogu biti poremećaji govora, kašnjenje u fizičkom razvoju, ovisnosti, povećanje ozbiljnosti postojećih stanja kao što su astma ili alergija, dok indikativna ponašanja obuhvaćaju pretjeranu povučenost, strah ili tjeskobu ako nešto krivo napravi, krajnosti u ponašanju (izuzetna popustljivost ili zahtjevnost, pasivnost/agresivnost), ponašanje neprimjereno dobi (ljulja se, siše palac...), kašnjenje u razvoju, antisocijalno ili destruktivno ponašanje i delinkvencija.

3. Spolno zlostavljanje

Spolno zlostavljanje obuhvaća širok spektar aktivnosti od zajedničkog gledanja pornografskih časopisa i filmova, do promatranja odraslog pri masturbiranju ili spolno obojene igre, dodirivanja, masturbacije te oralnog, analnog i genitalnog snošaja, gdje odrasla osoba koristi dijete za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Djeca o svemu najčešće šute jer u početku nisu svjesna što se zbiva, potom se osjećaju odgovorna i kriva i srame se, a zlostavljač ih obično i obvezuje čuvanjem tajne te ih zastrašuje kako ne bi nikome o tome govorila. Na izravan upit, djeca obično poriču takva iskustva. U mlađe djece takva se iskustva mogu prepoznati u karakterističnim motivima likovnog izraza i kroz specifičan, seksualno obojen način ponašanja. Javljaju se i mnoge zdravstvene smetnje i poremećaji ponašanja. U osobe koje mogu spolno zlostavljati dijete ubrajaju se roditelji, bake i djedovi te ostala rodbina i bliske osobe npr. očuh, susjed, učitelj, trener, dadilja i slično. Fizički indikatori kod spolno zlostavljanje djece jesu poderano, zamrljano ili okrvavljeno donje rublje, bolovi ili svrbež u području genitalija, bolovi pri hodanju ili sjedenju, modrice ili krvarenje genitalija, spolne bolesti, česte urinarne ili gljivične infekcije.

Indikativna ponašanja spolno zlostavljane djece obuhvaćaju povučenost ili kroničnu depresivnost, seksualiziranost, nelagodu pri fizičkom kontaktu ili fizičkoj blizini, pokazivanje neprikladne seksualne igre ili razumijevanja seksa s obzirom na dob, obrtanje spolnih uloga, pretjeranu zabrinutost za braću/sestre, nisko samopoštovanje, probleme s vršnjacima, iznenadne probleme u školi,  nagle promjene u težini (gubitak ili povećanje) i pokušaje samoubojstva.

4. Zanemarivanje

Zanemarivanje je propuštanje zadovoljenja djetetovih osnovnih potreba u mjeri koja znatno utječe na njegov tjelesni i psihički razvoj. Nije uvijek namjerno i granica kad počinje zanemarivanje nije uvijek potpuno jasna. Za postavljanje pretpostavki o zanemarivanju djeteta pokazatelji trebaju biti evidentirani kontinuirano, u dužem vremenskom periodu. No ako su pojedini pokazatelji ugrožavajući po život djeteta, tada je potrebno odmah postupiti u svrhu zaštite. Razlikujemo 4 oblika zanemarivanja djece: fizičko, emocionalno, obrazovno i medicinsko.

Općenito su fizički indikatori kod zanemarivane djece napuštanje, nezadovoljene medicinske potrebe, konzistentni nedostatak nadzora, stalna glad, neprikladna odjeća, higijenska zapuštenost, uši i napuhnuti trbuh. Indikativna  ponašanja obuhvaćaju  konstantni umor ili bolest, spavanje na nastavi, krađu hrane, prosjačenje od učenika, izjave da roditelja/staratelja nema kod kuće, često izostajanje iz škole ili kašnjenje, samodestruktivnost, napuštanje škole.

Posljedice zlostavljanja

Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događaju višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta – žrtve. Na planu socio-emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontrola, povećana ovisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima. Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijalna percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (alergija, astma, probavne poteškoće). Na planu mentalnog zdravlja javljaju se razne poteškoće.

Djeca razvijaju različite obrambene mehanizme i mehanizme prilagodbe: disocijativnost (poricanje i potiskivanje osjećaja i događaja), samooptuživanje, idealiziranje roditelja zlostavljača i samodestruktivno ponašanje (samoranjavanje, uporaba alkohola, droga, spolno rizično ponašanje). Prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti, a moguća je pojava posttraumatske stresne reakcije. Dugoročne su posljedice zlostavljanja poteškoće u pogledu temeljnog povjerenja u druge, samostalnosti i osobne djelotvornosti.