Bilo je ljeto i mi i klinci smo uživali u parkiću. Ljuljali su se, ptičice su pjevale... Moja tada 16-mjesečna kći Meri odjednom se poskliznula i pala. Bila sam pored nje, ali nisam uspjela spriječiti pad. Tata je panično dotrčao, a Meri je počela plakati i ostala je bez zraka. Oči su joj se izokrenule, tijelo je postalo mlohavo i bila je u nesvijesti. Prizor koji nijedan roditelj ne može mirno prihvatiti. Za minutu sve je bilo normalno, Meri se ponašala kao da se ništa nije dogodilo i ptičice su opet pjevale. Prvi put kad se susretnete s takvim napadom nije vam svejedno. Drugi put ista stvar se ponovila mjesec dana kasnije kada je odbila sjesti u kolica. Lijepo smo je zamolili, nije htjela i kad smo je pokušali staviti od ljutnje je ponovno ostala bez zraka. Tako izgledaju respiratorne afektivne krize. Pričali smo s doc.dr.sc. Romanom Gjergjom Juraški, voditeljicom Neropedijatrijskog odjela s laboratorijem za poremećaje spavanja u djece u Dječjoj bolnici Srebrnjak, koja je objasnila što su točno takvi napadaji i koliko su opasni.

Respiratorne afektivne krize su neepileptički napadaji i isprovocirani su određenom situacijom koju dijete doživljava stresnom. "Javljaju se u 3-5% djece i obilježeni su najčešće plačem, kratkotrajnim prestankom disanja uz gubitak tonusa i svijesti te kompletnim oporavkom nakon 30-ak sekundi. Ovi događaji su posljedica unutarnje napetosti i emocionalne labilnosti u predškolskog djeteta. Napadaj obično počinje netom nakon neugodnog događaja kao što je bol (nakon udarca ili injekcije, primjerice kod cijepljenja), iznenađenje nekim događanjem ili naglom bukom ili pak jak emotivni događaj u djeteta izazove ljutnju i bijes. Dijete tada zaplače, a za vrijeme plača nekoliko puta duboko udahne nakon čega uslijedi grč mišića te dijete zadrži izdisaj određeno vrijeme, obično nekoliko desetaka sekundi."

Doktorica Gjergja Juraški objasnila je u kojoj dobi se krize prvi put javljaju i koliko često se mogu događati: "Javljaju se u dobi od 6 mjeseci do 5 godina, ali su dokumentirani čak i u tromjesečne dojenčadi i starijih predškolaca. Učestalost njihovog javljanja je različita; u neke djece krize mogu biti i svakodnevne, dok druga djeca imaju samo nekoliko takvih događaja u životu."

'Plavi' i 'bijeli' napadaji

Pri napadaju djeca mogu problijediti ili pak postati plavkasti u području oko usnica, a mogu i izgubiti svijest te dolazi do mlohavosti tijela, pa i prestanka rada srca na nekoliko sekundi. Doktorica Juraški o tome kaže: "Mozak čovjeka ovisi o kisiku i protoku krvi te smanjenje razine kisika u stanicama može dovesti i do grčeva i trzajeva tijela sličnih epileptičkom napadaju. Nakon što dijete izgubi svijest, prestaje grč mišića koji je izazvao prestanak disanja (apneju) i dijete prodiše te dolazi k svijesti." 

Takozvane plave respiratorne afektivne krize su češće nego bijele. Za vrijeme krize dijete ne izdahne i zadrži dah u izdahu te se javlja plavkasta boja kože (plavi napadaji), rjeđe bljedilo (bijeli napadaji) uz usporen puls (bradikardija) ili čak i kratkotrajni prestanak rada srca (asistolija).

Doktorica je objasnila razliku između 'plavih' i 'bijelih' napadaja: "Bijeli napadaji su najvjerojatnije posljedica promjena tzv. autonomnog živčanog sustava koji nije pod našom kontrolom, u smislu pojačanja stimulacije rada srca putem vagusnog kranijalnog živca. Plavi napadaji nastaju međudjelovanjem forsiranog disanja (hiperventilacija), izdisajne apneje i određenih patomehanizama unutar samih pluća. Osjetljivost na vagalnu stimulaciju u djece s bijelim napadima ponekad koristimo i u razlikovanju  afektivnih respiratornih kriza i epilepsije tako da za vrijeme EEG poligrafije pritiskom na očne jabučice možemo otkriti pojačan vagalni tonus i potvrditi neepileptičko zbivanje."

Što učiniti za vrijeme napadaja?

Ne postoje jedinstvene upute što je najbolje učiniti za vrijeme napadaja već je taj postupak  individualan za svako dijete. Korisno je pokušati prekinuti napadaj već u prvoj fazi skretanjem pažnje na neke druge sadržaje: neuobičajenim pokretima (ples, lagano puhanje u lice), glazbom, pljeskanjem, zvoncem. Doktorica Gjergja nastavlja: "Pojedini roditelji slijede preporuke stručnjaka koje se odnose na ignoriranje samog događaja, uz zadržavanje mirnoće, ali uz diskretno praćenje stanja djeteta i samog tijeka zbivanja što kod neke djece također uspješno smiri napadaj i prevenira ponavljanje. Pred djetetom nije dobro pokazivati strah i nesigurnost, već nastupiti smireno i samouvjereno te ostati dosljedan u postupcima i odlukama za koje smatramo da su pravilne i korisne za samo dijete i njegov pravilan razvoj. U slučaju nesvjestice za vrijeme afektivnih respiratornih kriza, dijete je dobro staviti u lijevi bočni položaj te pripaziti da nema hranu ili neki drugi predmet u ustima."

Napadaje je moguće svesti na najmanju moguću mjeru i spriječiti njihovo ponavljanje, ako kod djeteta dugoročno radite na stvaranju osjećaja sigurnosti. Doktorica Juraški dala je savjete kako to postići: "Održavanjem ujednačenog ritma kroz dan (obroci, odmor i spavanje) te uvažavanjem osobitosti predškolske dobi koja je često obilježena emocionalnom labilnosti. Komunikacija roditelja i djeteta mora biti obilježena upućivanjem jasnih poruka koje će dijete razumjeti i provjeravanjem je li nas dijete čulo i razumjelo. Dobro je postaviti jasne granice i biti dosljedan u odlukama, a nikako ne zbunjivati dijete suprotnim očekivanjima i zahtjevima. Ne smijemo nakon respiratornih afektivnih kriza dijete kažnjavati, jer kazna dalje izaziva njegovu nesigurnost."

Utječu li afektivne krize na mozak?

Mnogi roditelji su uplašeni da će ostati trajne posljedice na mozgu djeteta pošto dijete ostane bez zraka i padne u nesvijest. Po riječima doktorice Juraški do sada nisu opisane trajne posljedice u zdrave djece koja su imala epizode respiratornih afektivnih kriza. "Mozak nema zalihe energije pa je gubitak svijesti u stanjima kada mozak nakratko ostaje bez kisika obrambeni mehanizam mozga koji 'gasi' nepotrebne procese kako ne bi trošio energiju kad je nema dovoljno i tako smanji metaboličke potrebe organizma te opusti tonus mišića koji je i uzrokovao prestanak disanja. Kod zdravog djeteta povratak svijesti uslijedi ubrzo kada energija za rad mozga (kisik i protok krvi) bude ponovno osigurana odnosno kada dijete prodiše."

Koja djeca su sklonija napadajima?

Ne postoje genetske predispozicije za pojavljivanje napadaja. Napadaji se češće javljaju u senzibilnije i emotivnije djece te u djece čiji roditelji imaju pogrešne ili ambivalentne stavove u odgoju. "Stresne situacije koje utječu na mogućnost pojave respiratornih afektivnih kriza su: promjena reda u kući na koji je dijete naviklo, emocionalna napetost među odraslim članovima obitelji te neusklađenost njihovih odgojnih stavova koja zbunjuje i frustrira dijete. Uskraćivanje ostvarivanja djetetovih planova uz postavljanje dodatnih zahtjeva kada je dijete već u određenoj aktivnosti također može potaknuti napadaj."  

Doktorica Gjergja Juraški kaže da se jedino može povezati smanjeno željezo u krvi s napadajim te da dolazi do smanjivanja učestalosti pa čak i prestanaka napadaja kad se djeci koja imaju i snižene ili granične vrijednosti željeza u krvi uvede željezo u terapiju kroz 2-3 mjeseca. "Željezo je važan koenzim u mozgu i ubrzava mnoge važne reakcije u metaboličkim procesima u mozgu poput razgradnje neurotransmitera i ova povezanost nije nimalo neobična."

Roditelji su često uplašeni cijelim zbivanjem i postaju nesigurni te naknadnim proživljavanjem događaja često govore: "Mislio sam da će moje dijete umrijeti, mislio sam da neće nikada prodisati, ne želim to više nikada doživjeti."  Takav strah za život djeteta u roditeljima stvara želju da popuštaju djetetu samo da opet ne dožive sličnu situaciju.

Doktorica je dala savjet za takve roditelje: "Obično se respiratorne afektivne krize uvijek događaju pred istim roditeljem i to onim nesigurnijim ili onim koji pokazuje više emocija. Roditelji moraju biti educirani da njihovo dijete sazrijeva, postaje svjesno sebe i svoje volje, počinje izražavati svoje zahtjeve i ima neiscrpnu energiju koja se može pretvoriti i u bijes. Dijete treba podržati u učenju postavljanja i ispunjenja svojih ciljeva, ali mu ne dozvoliti da ispadima u ponašanju postiže svoje ciljeve."

Povezanost s epilepsijom

Napadaji u sklopu afektivnih respiratornih kriza su neepileptički i nisu pokazatelj epilepsije, već su posljedica zbivanja uzrokovanih manjkom kisika i emocionalnom reakcijom. "Oko 1% ljudi ima epilepsiju pa je tako nalazimo i među djecom bilo koje dobi u istom postotku. Afektivne respiratorne krize puno su češće od epilepsije u djece, odnosno javljaju se u oko 5% predškolske djece. Zbog toga nije neobično čuti da je neko dijete s epilepsijom imalo u djetinjstvu i afektivne respiratorne krize", kaže doktorica Juraški te nastavlja: "Pojedini epileptički napadaji mogu djelomično izgledati poput respiratornih kriza, ali ih prate odgovarajuće promjene na EEG nalazu za vrijeme ili između samog napadaja. Događa se da djetetu s afektivnim respiratornim krizama bude uvedena i antiepileptička terapija koja tada nije učinkovita. Preispitivanjem dijagnoze i pažljivim uzimanjem anamnestičkih podataka farmakoterapija se prekida."