Naša stručna suradnica, pedagoginja Maja Jerčić, odnedavno piše i personalizirane priče za djecu i odrasle, koje je moguće naručiti preko web stranice Ideogenesis.eu. Među njima su ljubavne priče, prosidbene priče, priče povodom dolaska prinove te, nama posebno zanimljive, odgojno-obrazovne priče. 

"Često se može čuti istinita činjenica da u odgoju nema recepata, odnosno da nema univerzalnih pravila i naputaka koji će imati isti učinak na svako dijete. Vodeći se ovim individualnim svojstvom odgoja, nastao je koncept personaliziranih odgojno-obrazovnih priča koje se pišu posebno za svako dijete, a uzimaju u obzir njegove individualne karakteristike i odgojno-obrazovne potrebe. Radi se o pričama koje tematiziraju specifični problem u odgoju s kojim se neki roditelj suočava. Problem se prenosi na glavnog lika u priči (koji nije dijete za koje se priča piše), čime ga se iz neposrednog i osobnog pretvara posredni i tuđi problem; to roditelju omogućuje da kroz čitanje priče, s djetetom razgovara o određenom obliku nepoželjnog ponašanja ili o nekoj neugodnoj situaciji. Tema priče mogu biti i odgojni ciljevi, dakle ponašanje, stav ili vrijednost koju bi roditelji željeli razviti kod svog djeteta! Za svaku se priču izrađuje i set potencijalnih komentara i pitanja za pokretanje razgovora s djetetom", objašnjava Maja Jerčić. Donosimo vam odgojno-obrazovnu priču za djecu koja ne žele spavati koju je napisala posebno za Klokanicu, s ilustracijama njezine suradnice Karle Dobranić.

Vilenjaci rudari

Kada padne noć, u ulici gdje svaka kuća ima crveni krov, plavi poštanski sandučić i visok bor, u ulici gdje zime mirišu po cimetu i kolačima, a ljeta po limunima, ne čuje se više nitko, utihnuo je svaki zvuk. 

Svjetla su se ugasila jer je sunce reklo laku noć. Vatra u peći ne gori jer je dan duuuboko zijevnuo, obukao pidžamu i uvukao se u krevet. A psi su se udobno smjestili u svoje kućice jer sada već i cijela priroda tone, tone, tone u san. 

U toj se ulici ne čuje više nitko, osim jednoga dječaka i njegovih roditelja koji ga, kao i svake druge večeri, bezuspješno pokušavaju nagovoriti da ode u krevet. 

"Ajmo, vrijeme je za spavanje", kaže tata dječaku. "Sigurno si već jako umoran, cijeli si dan vozio bicikl, slagao kocke i igrao se s prijateljima."
"Nisam još raspoložen za spavanje", kratko odgovori dječak, nezainteresiran za ono što mu se govori. Nije se obazirao na tatine riječi, već je ostao zadubljen u svoju igru.
"Pao je mrak, a kad padne mrak, ide se na spavanje", umilnim glasom nastavi tata. 
"A odakle je pao?"
"Tko?"
"Pa mrak! I zašto je pao? Je li se spotaknuo ili neoprezno trčao?"
"Nije odnikud pao, to se samo tako kaže", odgovorio tata zbunjeno, iznenađen pitanjem. "Vani je sada noć i svi: odrasli, djeca, životinje, biljke, Sunce... – SVI kada padne noć oblače pidžame, peru zube i odlaze u krevet. Dan je završio, a to znači da SVI moramo na spavanje. Ni ti nisi iznimka!"
"Ja imam osjećaj kao da je dan tek počeo! Baš se odlično zabavljam, bilo bi šteta da sada prekinem samo zato što je mrak odnekud pao, i to baš tu na nas."
Tata je već pomalo nervozan pa nastavlja malko povišenim tonom: "Ali eto, mrak je sada tu, bez obzira na to zašto i odakle je pao, vani je noć i moramo ići na spavanje!!"
Za razliku od tate, dječak je nastavio mirno: "To što je on pao je njegov problem, neka drugi put bolje pazi gdje hoda!"

Mama, koja je do sada sama slušala raspravu, vidjevši da dječak ne popušta, odloži knjigu i reče: "Sve igračke će te čekati i sutra, neće nikuda pobjeći, a sigurno se i one žele odmoriti."
"Ne, bile bi razočarane kada bismo sada prekinuli igru. Osim toga, njima treba jako malo sna", samouvjereno će dječak.

Razgovor oko odlaska na spavanje trajao je do kasno u noć, sve dok... roditelji nisu zaspali! Iscrpljeni od nagovaranja, uvjeravanja, obećavanja nagrada i upozoravanja o zabrani slatkiša i crtića, zaspali su na kauču. Dječak se nastavio igrati. Nakon nekog vremena malo je ogladnio pa je iz frižidera uzeo puding. Poslije je upalio crtiće pa je malo crtao, zatim je slagao kocke i tako sve do dugo dugo u noć... Zaspao je tek pred jutro.

Idućeg dana, dječak je bio preumoran. Nije imao volje za igru, niti za sanjkanje s prijateljima na malenom brdu na kraju ulice. Samo je zijevao i zijevao, nalikovao je na malog lava koji rastvara svoje čeljusti, izmoren od sunca i vrućine. Oči su mu se sklapale, imao je osjećaj kao da na kapcima drži nešto jako teško, u najmanju ruku brodove nakrcane teretom. Zbog neprospavane noći i lošeg spavanja, dječak je bio izmoren. Propao mu je cijeli današnji dan jer nije imao snage za igru! A planirao je napraviti šator u dnevnom boravku i igrati se istraživača nepoznatih krajeva! Trebao je to biti dan pun avanture! U tu je svrhu od djeda posudio kompas i dalekozor. Jako se veselio pustolovini koja je sada propala zbog neispavanosti. 

Dječak je bio ljut. Savijenih obrva, namrštena lica i ljutito namještenih usana, držeči ruke na leđima, koračao je po kući poput nezadovoljnog starog generala. Zašto moramo spavati?! Zašto ljudi moraju spavati?! Pa to je takvo gubljenje vremena! Sad namjerno NEĆU SPAVATI! Ja ću pobijediti spavanje! – mislio je u sebi, i pritom je ponosno i značajno uzdignuo glavu.

Roditelji su večer dočekali sa strepnjom... Znali su da ih sada čeka pregovarnje oko odlaska na spavanje s njihovim potomkom. On je pak dočekao večer u punoj bojnoj opremi, spreman da se sukobi sa snom i spavanjem! Upalio je muziku i navio je na najjače, opskrbio se čokoladom jer je čuo da djeca kada pojeduju puno šećera imaju mnogo energije, čak je i uzeo šalicu kave za koju se priča da pomaže ljudima da ostanu budni (no mama ju je odmah zaplijenila). 

Dječak je neko vrijeme nastojao otjerati san koji mu je dolazio na oči. No, bio je jako umoran i u jednome je trenutku zaklopio kapke i usnuo pa ga je tata odnio u krevet. 

Iako je spavao, dječak se negdje duboko u sebi borio sa snom i nastojao se probuditi. Bivajući tako u nekom polusnu, kroz trepavice je vidio neka mala svjetla kako puze po njegovom tijelu. Izgledala su kao mravi s lampicama koji nešto vijedno rade. Čak mu se učinilo da se radi o malim sitnim bićima obučenima u radnička odijela i sa starinskim kapama za spavanje na glavama. 

Dječak nije siguran da li mu se pričanjava, no.... čini se da ga ta neobična svjetleća bića posipaju nekakvim zlatnim prahom. Ti su mali svjetlucavi stvorovi u džepovima svojih odijela imali nekakve soljenke i njima su posipali dječakovo tijelo. Izmoreni dječak nije bio siguran sanja li ili je sve što se oko njega događa stvarno, a zbog prethodne neprospavane noći, bio je preumoran da se pomakne i razbudi. Ta su mala bića bili vilenjaci rudari koji noću posipaju tijelo čarobnim prahom kako bi ono povratilo energiju! I kako bi idućega dana dijete bilo naspavano, jako i odmorno za sve što ga tog dana očekuje! Za igru, skakanje, trčanje, ples, pjevanje, crtanje i smijanje! 

Dječak je u čudu kroz poluzatvorene oči gledao vilenjake rudare kako vrijedno rade, pazeći da posipaju svaki dijelić tijela čarobnim prahom. Kako bi ujutro noge bile dovoljno snažne da preskoče potok, ruke dovoljno jake za čvrst zagrljaj, prstići dovoljno spretni da uhvate bojice ili granu, glava dovoljno bistra da postavlja pitanja i traži odgovore, a srce dovoljno široko da primi što više lijepih uspomena. 

Ali odakle dolaze ta mala korisna bića? Vilenjaci rudari žive u skrivenim rudnicima gdje cijele dane iskopavaju vrijednu rudu – Zlatni prah odmora, a noću dolaze u sobe i njime posipaju djecu umornu od cjelodnevne igre i učenja! O, njihov je rudnik Zlatnog praha odmora divno mjesto! Kroz svijetlucave stijene prokopani su tuneli, a njima prolazi pruga kako bi vilenjaci vagonima prevozili Zlatni prah. Zrak miriše na vaniliju, vijugavi potok, svojim dugim nogama, uvijek prekoračuje duga, a vijetar koji puše i hladi vrijedne vilenjake sa sobom donosi melodije najljepših pjesama.

Dječak se idućega jutra probudio odmoran i svjež te je jedva čekao da zgrabi novi dan za rep! Sjećao se malih noćnih bića, no nije bio sasvim siguran je li ih samo sanjao. Ipak, naslućivao je da mu ta neobična svjetlucava stvorenja pomažu da tijekom noći skupi puno energije! Više se nije opirao odlasku u krevet. Došao je do zaključka da je ipak dan za igru i rad, a mrak za spavanje, odakle god da je pao – s kruške, jabuke ili Marsa! 

Pročitajte i druge članke u specijalu "Vodič za neispavane roditelje"!