1. rujna. Početak nove pedagoške godine. Nova jaslička skupina, 20-ero djece. Petero u vrtić upisano lani, petnaestero po prvi puta kreće u vrtić. Razlika u starosti najmlađeg i najstarijeg djeteta: 1 godina, 4 mjeseca. 

Period adaptacije. Djece, roditelja, odgajatelja. Odvajanje djece od roditelja, mnogih od njih po prvi put u životu. Iznenađenje, tuga, strah, neizvjesnost. Suze, plač, vrištanje. Jedno se dijete odvaja od ostalih i pronalazi mirni kutak u kojem će se umiriti. Jedno dijete plače na vratima iščekujući dolazak majke. Svaki pokušaj umirivanja djeteta, razgovora i zagrljaja rezultira još većom tugom. Još dvoje djece reagira na isti način negdje u prostoru dnevnog boravka uz neverbalnu poruku: ne diraj me, ne obraćaj mi se, ma uopće me ne gledaj! Ostali trče za odgajateljem, tražeći utjehu. Zagrli me, podigni me, pričaj sa mnom, pjevaj mi. Ne čini ništa nepredvidivo.

Da barem imam još bar tri para ruku

Tu smo gdje jesmo i svaka nam promjena teško pada. Po prvi puta u životu razmišljala sam o estetskoj operaciji. Korekcija nosa? Zatezanje bora? Popunjavanje usana? Ne. Razmišljala sam o ugradnji dodatnih parova ruku. Barem tri, za početak, kako bih istovremeno mogla utješiti svu djecu koja su dosad stigla u skupinu, prihvatiti ono koje se upravo pojavilo na vratima, podijeliti im obroke, presvući pelene, dodati igračku, obrisati prolivenu vodu...

U prvome mjesecu doznajem svašta o svojim malenim prijateljima. Jedan od njih još nije prohodao. Dvanaestero jede potpuno samostalno, šestero se muči sa žlicom i treba ih dohranjivati, dvoje uopće ne jede samo. Dvoje djece iz skupine ima teške alergije. Na različite namirnice. Njihov jelovnik provjerim triput prije nego što im išta dam jesti. Po prvi put u životu čitam i sastave grickalica i keksa, da štetnih namirnica ne bi bilo čak ni u tragovima. Desetero samostalno pije iz čaše bez prosipanja, šestero treba pomoć u pridržavanju čaše da vode ne bi bilo posvuda osim tamo gdje treba završiti (da, naučila sam to na teži način), četvero čašu ne zna ni držati. Jedno dijete odlazi na wc, troje na tutu, ostali nose pelene. Većina djece u vrtić donosi nešto od kuće. Neki imaju dudu, neki nose igračke, neki dekice. I to je u redu, potičemo ih da donose prijelazni objekt, predmet koji će dijete povezivati sa sigurnošću i udobnošću doma. 

Jaslice su postale divno mjesto

Mjesec dana kasnije, svi smo se bolje upoznali i prihvatili u svim svojim različitostima. Rutina koju su djeca usvojila olakšava im boravak u vrtiću. Svaki dan prolazi isto – dolazak u vrtić, oblačenje papučica, opraštanje od roditelja, doručak, igra i planirane aktivnosti, presvlačenje pelena, voćni obrok. Izlazak na terasu, povratak u sobu. Ručak, popodnevni odmor, igranje, odlazak kući.

Dan je postao predvidiv i sada svi sa sigurnošću znaju da će roditelji doći po njih. Vole ih, nikada ih neće zaboraviti. Još uvijek povremeno ima suza. Najčešće iz suosjećanja jer nam je upravo stigao novi dječak koji prolazi kroz ono što su ostali već prošli. Ali jaslice postaju divno mjesto... Mjesto u koje djeca polako, svakim danom sa sve većom sigurnošću i srećom, ulaze s osmjehom i jure u zagrljaj odgajatelju. Mjesto na kojem se pjeva, pleše, svira, igra plastelinom, slika temperama. Mjesto na kojem se čitaju najčarobnije priče. Mjesto na kojem se djecu voli, njeguje, prihvaća, razumije i potiče da budu najbolje što mogu biti. 

Većina djece u skupinu ulazi bez plača. Poneki od njih sa velikim osmjehom trče ravno odgajatelju u zagrljaj. Do kraja godine to će biti većina. Omogućila sam im da osjećaju sigurnost  i povjerenje da to učine i osjećam zadovoljstvo. Djevojčica koja je tvrdoglavo odbijala jesti jutros je pojela doručak po prvi puta. Moje su se strpljenje i upornost isplatili i osjećam olakšanje.

Osjećam ponos i nježnost

Djevojčica koja je tražila mirni kutak kako bi se osamila u svojoj tuzi, danas veselo trči po našoj terasi uz široki osmjeh. Osjećam njenu sreću i srce mi je njome ispunjeno. Omogućila sam da se tako osjeća dajući joj potrebno vrijeme da se osjeća bolje. Dječak mazi i ljubi prijatelja koji plače i treba utjehu. Osjećam ponos i nježnost jer je uz moj primjer naučio kako nekome pružiti podršku. Čujem poznatu melodiju, poznate riječi koje spontano izlaze iz dječjih usta dok su zaigrani nečim sasvim drugim. Osjećam uspjeh jer sam ih naučila tu pjesmicu. 

Djeca mogu, znaju i žele. Čak i u jaslicama mogu biti samostalni. Mogu sami jesti, piti i donijeti maramicu kako bi obrisali nosić. Mogu biti odgovorni za svoje postupke i stvari. Znaju koja su pravila skupine i što se od njih očekuje. Znaju da su voljeni i uvažavani. Žele se igrati i učiti kroz igru. Žele usvojiti nova ponašanja, vještine i sposobnosti koje će im pomoći u životu. Žele ekperimentirati i otkrivati nove stvari. Žele se smijati i biti sretni, ali i imati pravo povremeno biti tužni. Moj je posao da im u tome budem pomoć, podrška, da ih guram naprijed i omogućavam im nova iskustva i spoznaje. 

Ja sam odgajatelj. Moje je srce veliko poput planeta i otvoreno za svakoga tko u njega želi ući. Moj je zagrljaj dovoljno topao da otjera svaku tugu. Moje lice ima osmjeh za svaku dječju nespretnost, dogodovštinu, upornost, napredak, uspjeh. Moje je razumijevanje duboko poput oceana. Moje su sposobnosti dogovaranja i postizanja kompromisa bolje nego svih diplomata ovoga svijeta. Moje je zadovoljstvo životnim pozivom koji sam odabrala... neopisivo.

Imate li povjerenja u svoje 'tete' iz vrtića?