Mi, roditelji, prve smo i najvažnije osobe u životu djeteta. Trudimo se usaditi im sve što moraju znati, dajemo sve od sebe da nauče ono što im je bitno i što mi mislimo da je bitno za njih i život pred njima. Iako često mislimo da im moramo reći ono što želimo da nauče i zapamte, oni puno bolje uče iz onog što mi činimo i kako se u određenim situacijama ponašamo.

Neke su nam stvari logične, ipak, pa tako znamo da će većina djece promatrajući roditelja koji puši, s vremenom početi pušiti, ma koliko mu govorili da to nije dobro. No postoje i one skrivene poruke koje prenosimo, a nismo ih ni svjesni.

Evo koje 3 stvari djeca uče od nas, a odrasli rijetko primjećuju:

1. Koliko lako ili teško ostajemo smireni

Ako smo kao osobe i kao roditelji neuravnoteženi i lako planemo i gubimo mir, naša će djeca to prepoznati i preslikati u svoje ponašanje. Kada ne zadovoljavamo vlastite potrebe, nemamo puno toga za dati drugima. Kada smo umorni i nemamo energije, puno je teže nositi se s ispadima svoje djece. Važno je biti blag prema sebi kad nismo "savršeni", kad griješimo ili ne možemo sve držati pod kontrolom. Oprosti si što vičeš i radiš sve upravo suprotno od onoga što znaš da trebaš. Daj sve od sebe.

Djeca mogu u nama izazvati neriješene emocije, te učiniti da se osjećamo povrijeđeno i frustrirano. Prigrli dijelove sebe koji još uvijek bole. Priznaj i prihvati vlastite osjećaje iz ili o svojoj prošlosti bez osuđivanja i daj tom djetetu u sebi svu ljubav i potvrdu koju nikada nije dobilo.

Vježbaj izbjegavanje panike. Ako dijete koje doživljava snažnu emociju, to ga neće ubiti. Tvoja smirenost će mu pokazati put kroz ono što osjeća.

2. Koliko su razumna tvoja očekivanja

Kod malog djeteta, ispadi bijesa nastaju kao rezultat nakupljenog stresa dok se nose sa svim podražajima. Čak i kad djeca već mogu verbalizirati svoje potrebe, njihov mozak još uvijek nije u stanju verbalizirati snažne emocije. Ispad bijesa je način na koji se tijelo vraća ravnotežu. Zato se ispadi bijesa obično javljaju kada su djeca umorna ili u vrlo užurbanim društvenim okruženjima.

Važno je imati na umu da djeca to ne mogu kontrolirati i ne uživaju u tome. Njihov ispad je obično poruka, signal, vapaj za pomoć. Kako se djetetov mozak razvija, ono postaje sposobnije verbalizirati svoje emocije i potrebe. Dakle, ako krenemo sa spoznajom da dvogodišnjak nije loš ili zločest, već da istražuje svijet, onda stvari vidimo iz druge perspektive. Ta empatija mijenja sve.

3. Koliko komuniciramo s njima

Da, dijete možeš prisiliti na pokornost i slomiti mu volju, a onda to nazvati poštovanjem, ali to nije put kojim želiš ići. Povezanost i ljubav su ono što je najvažnije, pa prije nego što počneš ispravljati, poveži se s djetetom. Najbolji način za to je uspostaviti kontakt očima i duboko udahnuti prije nego počneš komunikaciju. Kada vičemo, to ne radimo, nego se samo želimo ispuhati, izbaciti ljutnju iz sebe. Tada ispašta dijete.

Nježna i kvalitetna komunikacija čini čuda. Pokušaj ovako:

• "Razumijem da si umoran/a. Trebaš li zagrljaj i poljubac?"
• "Volim te, ali odgovor je ne."
• "Razumijem da si uzrujan/a jer si umoran/a, ali takvo ponašanje nije prihvatljivo."
• "Volim te i vjerujem da možemo pronaći rješenje puno poštovanja."

Ako se s ispadima bijesa nosiš na ovaj način, to će pozitivno i snažno utjecati na tvoje dijete.