Roditeljstvo nije lako i većina mama i tata barem je jednom izgubila živce. Nakon neprospavane noći, napornog radnog dana ili još jedne rasprave oko pospremanja igračaka, nije teško povisiti ton. Mnogi su i sami odrasli u obiteljima u kojima se vjerovalo da će dijete najbolje poslušati ako se na njega vikne.

Danas, međutim, sve više stručnjaka upozorava da vikanje nije učinkovita odgojna metoda. Osim što rijetko dovodi do željene promjene ponašanja, može ostaviti trag na djetetovu samopouzdanju i osjećaju sigurnosti.

Naravno, to ne znači da roditelji nikada neće pogriješiti. Važno je ono što slijedi nakon toga. Isprika, razgovor i objašnjenje djetetu zašto smo reagirali na određeni način mogu pomoći u popravljanju odnosa i pokazati djetetu da i odrasli griješe.

No što ako je vikanje postalo dio svakodnevice?

Andrea Maher, majka troje djece i certificirana stručnjakinja za upravljanje ljutnjom, smatra da postoji jedan znak koji roditelji često ne primjećuju, a mogao bi upućivati na to da dijete prečesto sluša povišen ton.

Nije riječ o glasnom djetetu

U videu koji je objavila na Instagramu Andrea kaže da mnogi očekuju kako će dijete koje često sluša vikanje biti glasno, prkosno ili sklono ispadima bijesa. No, tvrdi da je stvarnost često sasvim drukčija.

"To nije dijete koje ima slomove. Nije dijete koje viče. Nije čak ni ono koje svi primjećuju", kaže.

Prema njezinim riječima, puno je češći znak dijete koje se ispričava i prije nego što je napravilo nešto pogrešno.

"To je dijete koje pita: 'Jesi li ljut na mene?' Dijete koje paničari zbog sitnih pogrešaka. Dijete koje prvo promatra raspoloženje drugih prije nego što išta kaže", objašnjava.

Nije stvar u krivnji, nego u promjeni

Andrea priznaje da će se mnogi roditelji prepoznati u toj priči i odmah osjetiti krivnju. No smatra da ona sama po sebi neće ništa promijeniti.

"Život zna biti kaotičan. Stres se gomila, reagiramo impulzivno i prije nego što shvatimo što se dogodilo, ponovno smo upali u isti obrazac", kaže.

Zato, ističe, roditeljima nije potrebna još jedna doza grižnje savjesti, nego konkretni alati koji će im pomoći da u stresnim situacijama reagiraju mirnije. Jer cilj nije biti savršen roditelj. Cilj je prepoznati vlastite obrasce ponašanja i, korak po korak, pokušati ih promijeniti.