Do kraja treće godine dijete razvija nekoliko novih oblika humora. Nazivanje stvari krivim imenom, koje je djetetu postalo zabavno još nakon drugog rođendana, i dalje je aktualno, ali se s tri ili tri i pol godine, iznimno s dvije i pol, pojavljuju i neke nove mogućnosti igranja s riječima.

Američki istraživač humora Paul McGhee, koji je napisao knjigu 'Razumijevanje i poticanje razvoja humora kod djece' objašnjava faze kroz koje dijete prolazi u procesu razvoja duhovitosti, no ističe da su dobne granice tek okvirne i da se stvarni razvoj humora odvija u individualnom ritmu.

Igranje sa zvukom riječi

Na temelju svojih istraživanja McGhee navodi kako djeca u dobi od tri do pet godina postaju osjetljiva na to kako riječi zvuče i počinju se igrati upravo s tim zvukom. Najčešće ponavljaju razne varijacije poznatih riječi, kao "tata, pata, mata" ili "mali, vali, dali".

Na sličan način sa zvukom se dijete može igrati tako da promijeni samo jednu riječ u inače normalnoj rečenici, na primjer "Dodaj mi još kumpa-rumpa-vira", kada traži krumpir. Djeca mogu izmišljati i posve besmislene riječi, poput "Idemo blupi-mupi-tupi-top".

Kao primjer McGhee spominje kako je njegov sin u drugoj polovici treće godine toliko uživao u besmislenim riječima da su njih dvojica često imali cijele seanse u kojima bi jedan drugome izvikivali besmislene zvukove. To je kod njih trajalo nekoliko mjeseci i bilo izvrsna prilika za obiteljsko zbližavanje.

Besmislene kombinacije pravih riječi

Kod djece u dobi od tri do pet godina, uz igru zvukovima riječi, kao poseban oblik humora javlja se i kombiniranje pravih riječi u besmislene rečenice, za koje znaju da su krive.

S obzirom na svoj jezični razvoj, djeca te dobi već znaju da se riječi slažu u određene kombinacije, ali ne bilo kakve. Ako imamo na umu dječju sklonost da se zabavljaju sa svojim novim spoznajama i sposobnostima, neće nas iznenaditi igra slaganja riječi na smiješne i nepravilne načine.

Takve kombinacije riječi zapravo su inačica krivih načina korištenja stvari, s čime se najradije zabavljaju dvogodišnjaci. U ovoj fazi mogli biste od svog djeteta čuti rečenice poput: "Mogu li dobiti još soka od gitare?", ili "Želim još malo drvenog mlijeka".

Paul McGhee u svojoj je knjizi opisao kako su se on i supruga oduševili kada je njihov sin iznenada promijenio pravila jedne poznate igre u kojoj bi on ili supruga zapjevali "Kikiriki, kikiriki maslac", a sin bi se uključio s "i pekmez". Ponekad bi sin započeo igru, a roditelji bi se uključili na "i pekmez", i to bi ona ponovili pet do deset puta, prije nego što bi počeli raditi nešto drugo.

Sin ih je iznenadio kada je s dvije godine i četiri mjeseca umjesto "i pekmez" uzviknuo "i hladnjak", pa nastavio s "i svjetlo", "i tata" i tako dalje. Sve što je u tom trenutku vidio postalo našlo je svoje mjesto u novoj igri.

Iskrivljavanje osobina stvari, ljudi ili životinja

Do treće godine djeca počinju shvaćati da se imena određenih stvari mogu koristiti za cijele grupe ili vrste stvari koje imaju zajedničke ključne osobine. Iako je i do tada dijete na pravilan način koristilo riječ "pas", kada bi vidjelo različite pse, tek sada razumije da se pod tim misli na vrstu životinja koja ima određene sličnosti, kao što su lajanje, određeni raspon veličina, boja, dužine dlake, četiri noge, dva uha i tako dalje. U skladu s tim, između treće i pete godine kao novi oblik humora pojavit će se kriva upotreba neke od značajki kojima dijete u svom umu definira "psa".

Iako je i dalje prisutan humor koji su djeca razvila u jasličkoj dobi, sada se počinju igrati i konceptima. Većini postaje smješnije na neki način iskriviti svoje novo konceptualno razumijevanje stvari, nego ih samo nazivati krivim imenima.

McGhee navodi nekoliko primjera koji ilustriraju što je djeci u ovoj fazi razvoja smiješno, no napominje da bi moglo biti i puno drugačijih primjera:

• Povezivanje stvari ili osobina koje ne pripadaju zajedno: pseća glava na tijelu čovjeka, drvo na kojem rastu kolači, psi i mački koji umjesto kiše padaju iz oblaka.
• Uklanjanje značajki koje bi trebale biti dio neke cjeline: mačka bez repa ili nogu, automobil bez kotača, čovjek bez nosa ili ušiju.
• Promjena oblika, veličine, mjesta, boje, dužine i drugih odlika poznatih stvari, kao čovjek s četvrtastom glavom, uši veličine točkica ili oči na krivom mjestu.
• Prenaglašene značajke poput jako dugačkog vrata, velikih ušiju, ogromnog ili pak jako šiljastog nosa, i stvari na krivome mjestu, na primjer zamjena mjesta očiju i ušiju.
• Neuobičajeno ili nemoguće ponašanje, na primjer krava na koturaljkama ili kako sjedi na drvetu i cvrkuće kao ptica, beba koja u kolicima gura odraslu osobu s pelenama i dudom, pas koji svira klavir i pjeva. Ovakvi prizori mogu biti smiješni i odraslima.

Iako se djeca smiju ovakvim stvarima, bilo da ih sama izmišljaju ili vide na televiziji ili u knjigama, čvrstoća njihovog uvjerenja u to što je moguće, a što nije, ipak se razotkriva u pitanjima poput "Tata, svinje ne mogu stvarno letjeti, zar ne?", ili "Lavovi ne čitaju knjige, jel'da?".

Djeca često uživaju i u pretvaranju da misle da ste i vi zbunjeni ovakvim stvarima pa vam kažu "Znaš tata, to nije stvarno. Vlakovi ne mogu skakati". Vi biste u toj situaciji mogli odglumiti zbunjenost i zahvaliti djetetu na korisnom objašnjenju.

Predzagonetno razdoblje

Do pete godine, a nekad i ranije, većinu djece počne zanimati verbalni humor starije djece kojima su okružena. Čuju kako druga djeca postavljaju zagonetke na koje onda daju proizvoljne odgovore i tome se smiju. Petogodišnjaci onda samo oponašaju ono što vide da drugi rade.

Na osnovu toga mogli biste pomisliti kako djeca razumiju zagonetke, jer na njih točno odgovaraju, no to nije točno. Tek u dobi od šest ili sedam godina djeca mogu razumjeti dvosmislenost pa tako i značenje zagonetki.

Pročitajte što se u dječjem razvoju događa u dobi od tri i pol godine!