Kad je umjetnost u pitanju često razmišljamo u kategorijama "sviđa mi se" / "ne sviđa mi se", ali trebalo bi uvesti i kategoriju "ne sviđa mi se, ali je kvalitetno" jer su neke stvari ipak objektivno dobre, čak i ako nisu po našem ukusu. Neke su stvari naravno i objektivno loše pa nam ne bi naškodila ni kategorija "sviđa mi se, ali je objektivno loše" iliti "guilty pleasure". Tu kategoriju obično ne priznajemo drugim ljudima.

Kategorija bi moglo biti bezbroj, ali čini mi se da je najgore što se može dogoditi predstavi (ili bilo kojem umjetničkom djelu) da ga zaboravimo čim smo ga pogledali... Da ga ne svrstamo ni u jednu kategoriju. I zato mislim da najvažniji dio predstave često počinje tek kad publika napusti dvoranu.

Naravno da nije svaki odlazak u kazalište iskustvo koje nas promijeni. Nekad izađem iz dvorane i pomislim "Ajde, nije bilo loše.". Nekad pomislim "To su dva sata koja nikad neću dobiti natrag, ali kostimi su bili divni.". Nekad se dobro zabavim i zaboravim na sve drugo na sat, dva. I to je sasvim u redu.

Ali postoje predstave koje odu sa mnom kući. Mislim o njima dan poslije kad perem zube. Na putu na posao. Sjetim ih se mjesecima kasnije u neki obični, beskarakterni utorak. Za mene je najveći uspjeh kad čujem da je o predstavama koje sam ja radila isto tako mislio netko drugi...

Nekad se pitam koji je smisao...

Kad sam neposredno prije jedne svoje premijere bila na rubu živaca, snaga i svega čega se na rubu može biti, razmišljala sam trebam li se baviti nečim drugim... Čemu sve ovo? Ima li smisla? Vrijedi li? Samo su neka od egzistencijalnih pitanja koja su mi se vrtjela po glavi.

A onda mi je nakon premijere prijateljica rekla: "Da je netko napravio ovakvu predstavu dok sam ja bila dijete, život bi mi možda bio potpuno drugačiji."

Prestala sam razmišljati o smislu i besmislu.

Javila se i jedna mama čiji je petogodišnjin sin nakon predstave o gubitku voljene osobe "To je to?" na putu kući rekao da trebaju odmah nazvati baku. Dobila sam i mail psihologinje kojoj se nakon predstave o mentalnom zdravlju "U mojoj glavi" za razgovor javilo nekoliko učenika. Znam i tinejdžera koji je nakon "Boje odgoja" propitivao svoj dosadašnji stav o rodnim ulogama. Mogla bih nabrajati do prekosutra jer se tijekom godina nakupilo lijepih poruka, mailova i razgovora. Upravo me oni svaki put podsjete zašto se uopće bavim kazalištem.

Predstave koje radim u Tireni za mene nisu završena cjelina, nego svojevrsni uvod u nešto još zanimljivije - razgovore, promišljanja, diskusije, propitivanja, promjene...

Ne očekujem da se svaka predstava svakome svidi. Niti da ju proglase remek-djelom. Ali ako netko o njoj razmišlja i dan poslije. Ili mjesecima kasnije, u neki obični, beskarakterni utorak. Ili si zbog nje postavi pitanje koje si prije nikad nije postavio... Onda je nebitno u koju je kategoriju predstava svrstana. Jer sve ima smisla.

O AUTORICI
Nina Horvat dramska je spisateljica, dramaturginja i dramska pedagoginja te umjetnička voditeljica Teatra Tirena. Autorica je brojnih dramskih tekstova za djecu, mlade i odrasle, od kojih su neki objavljeni u različitim zbirkama dramskih tekstova. Dobitnica je dvije nagrade za dramsko djelo “Marin Držić”. 

TEATAR TIRENA
Teatar Tirena već skoro trideset godina godina, postavlja autorske predstave, organizira radionice, stručna usavršavanja, osmišljava edukativne sadržaje i raznovrsne projekte za djecu, mlade i odrasle te ima jedan od najvećih dramskih studija u Hrvatskoj. Posebnu pažnju Tirena posvećuje temama koje potiču razgovor i promišljanje, vjerujući da kazalište može biti mnogo više od mjesta za gledanje predstava – prostor susreta, dijaloga i novih pitanja.