Alma Čakmazović, marketinška i medijska stručnjakinja s kojom surađujem jednom je prilikom ispričala reakciju svog sina osnovnoškolca nakon što je odgledao reklamu u kojoj se spominju "najbolje hrenovke u svemiru". Dječak je pitao: "Mama, pa zar ima hrenovaka u svemiru?".

Razvoj zdravog i sretnog djeteta danas se uz utjecaje okruženja obitelji, vršnjaka i zajednice ne može odvojiti od utjecaja masovnih medija. Značaj medija za naš svakodnevni život raste i isprepliće se s rapidnim razvojem tehnologije: i mediji i tehnologija uvelike utječu na naše stavove, vrijednosti, norme kojih se pridržavamo i stil života koji njegujemo. Mediji su u životu djeteta prije nego što ono progovori, mnogo prije nego nauči čitati ili pisati.

Hello Kitty, mobitel i Facebook

Koliko su prethodne tvrdnje istinite mogu posvjedočiti svi roditelji: već od malih nogu dijete u dućanu bira slatkiše koji se vrte na reklamama, traži igračke koje imaju prijatelji u vrtiću, u školi želi bilježnice s popularnim likovima poput Hello Kitty, često ne želi obući tenisice koje nisu markirane, želi svoj mobitel te jasno iskazuje želju da otvori Facebook profil. Djevojčice žele biti vitke i lijepe poput teta na televiziji, dečki biraju sportove prema popularnim uzorima koji su prisutni u medijima, a i jedni i drugi često čitaju one knjige koje su ekranizirane.

Ukoliko kao roditelji ovakve i slične primjere pripisujete utjecaju vršnjaka, previdjeli ste potencijalne utjecaje konzumerističkih poruka koje su prisutne u reklamama kao i utjecaj mnogo suptilnijih medijskih poruka koje su prisutne u sadržaju televizijskog programa, tiskovina i weba ili pak onih poruka koje su već na neki način inkorporirane u obrazovni sustav.

Mi odrasli smo ti koji u ime djece donosimo odluke o prikladnim sadržajima koje djeca kozumiraju ili pak su dio njihovih izvanškolskih aktivnosti, no ponekad nismo dovoljno osviješteni koliko mediji utječu na naše vlastite izbore te koliko je medijska stvarnost kreirana i u neskladu sa pravom stvarnošću. Medijske činjenice i vrijednosti postavljamo kao standard prema kojem i mi sami procjenjujemo svoja iskustva i ponašanje: od ljepote pa do zdravlja ili pak uspjeha.

Kako dijete podučiti da bude kritično prema medijima

Što onda učiniti? Vrlo je važno da kao roditelji uz brojne pozitivne edukativne utjecaje medija budete svjesni i toga da oni snažno oblikuju svakodnevicu vašeg djeteta. Prije svega, važno je da istodobno ulažete u svoju medijsku pismenost kao i u medijsku pismenost djece. Medijska pismenost podrazumijeva razvoj kritičke svijesti prema medijskim sadržajima i propitivanje stvarnosti koja nam se servira.

U tome mogu pomoći jednostavna pitanja poput: Tko je platio ovu reklamu/informaciju?, Da li je to što se prikazuje zaista moguće?, Postoji li nešto što nije spomenuto u ovoj reklami?, Da li iza ove informacije postoji nečiji interes?.

Važno je da takva pitanja postavljamo sami sebi u svakodnevnom životu i da tim pitanjima podučavamo našu djecu. Naravno, obrazovni sustav i učitelji bi isti pristup trebali njegovati u školi. Na taj način razvijamo kritičko mišljenje i potičemo samostalno odlučivanje kod djece što doprinosi tome da budu odgovorniji prema samima sebi ali i prema drugima.

Budite u korak s tehnologijom

Uz razvoj kritičke svijesti, medijska pismenost često znači da vi kao roditelj uložite napor da budete u korak s tehnologijom kako biste mogli pratiti znanja i navike vašeg djeteta. Uloga roditelja je da dijete poduči razlici između stvarnosti i medijske zbilje što se događa kroz zajedničko gledanje televizije ili pak čitanje novina, ali i kroz uključivanje djece u donošenje odluka u izboru izvanškolskih aktivnosti te propitivanja vrijednosnog sustava koje djeci servira školski sustav.

Kada zamijetite da je neki sadržaj ponudio nešto što ne odgovara stvarnom stanju stvari, važno je da to pojasnite djetetu. Ključ je u dekonstrukciji sadržaja koje nude mediji, a ne u kontroli: važno je da djecu podučimo da informacije konzumiraju kritično. Upravo takav pristup životu djecu će podržati da budu autentična, da ne rade ono što rade drugi i ono što se mora nego da se pitaju kako to njima samima zvuči, što im se sviđa, a što ne, i kako to mogu prikladno iskomunicirati.