Smijeh, komentari i spontani uzvici sastavni su dio kazališnog doživljaja, osobito kada je riječ o najmlađoj publici. No gdje je granica između uživljenosti u predstavu i ometanja drugih gledatelja? I mora li dobra publika uvijek biti tiha?

Shakespeare kao najnapetiji triler

Prije nekoliko godina gledala sam „Kralja Leara”. Oko mene je sjedila uglavnom starija publika koja, sudeći po reakcijama, ili nije bila upoznata s radnjom ili je od posljednjeg susreta sa Shakespeareom prošlo poprilično vremena. Vrlo su brzo počeli dosta glasno komentirati sve što se događa...

"Ti Englezi se samo ubijaju..."

"Dobro, što se događa?"

"Ajme, pa on je s obje sestre!"

"Aha! Tako ti i treba!"

"I Cordelia je mrtva?!"

"Neeee!"

Cijelu sam se predstavu naizmjence dobro zabavljala i živcirala. S jedne strane, nisam se mogla koncentrirati jer su gledatelji oko mene neprestano razgovarali. S druge strane, bilo mi je beskrajno zabavno slušati kako Shakespeareovu tragediju prate kao najnapetiji triler. Nisu razgovarali zato što im je bilo dosadno. Upravo suprotno. Toliko ih je zanimalo što će se dogoditi da jednostavno nisu mogli zadržati komentare za sebe.

Smijeh i reakcije u gledalištu nije isto što i ometanje predstave

Kad je u pitanju kazalište za djecu i mlade, ponekad mi se čini da odrasli imaju prilično neobične kriterije za to što se smije, a što ne smije. Znala sam doživjeti da odrasli utišavaju djecu koja se smiju nečemu što se događa na sceni, dok istodobno ne reagiraju na djecu koja razgovaraju o sasvim drugim stvarima i ometaju predstavu.

A razlika je ogromna. Jedno je kad dijete komentira, smije se ili uzvikne nešto zato što pažljivo prati predstavu, a sasvim drugo kad dobacuje glumcima da bi zabavilo prijatelje ili razgovara o tome što će raditi poslije škole. Naravno da i reakcije koje proizlaze iz zainteresiranosti mogu ometati druge gledatelje. Ali ne možemo ih sve trpati u isti koš.

Ponekad se pak dogodi da publika toliko uđe u priču da odluči i doslovno ući u predstavu!

novi blog Zašto glumci prije predstave žele „slomiti nogu“? Ove kazališne tajne oduševit će male i velike

U Tireni često igramo u prostorima koji nisu kazališne dvorane, pa između glumaca i publike nema uvijek pozornice ni jasne fizičke granice. To znači da su glumci, posebno najmlađim gledateljima, vrlo lako dostupni.

U jednoj božićnoj predstavi imali smo scenu u kojoj Zločesta djevojčica gruda Snješka koji ju moli da prestane. Na jednoj izvedbi jedna je trogodišnjakinja odlučila preuzeti stvari u svoje ruke. „Ušla” je u predstavu da obrani Snješka i počela špotati Zločestu djevojčicu da se ne smije tako ponašati i da isti čas pusti Snješka na miru.

Bila je preslatka. No iako nam je bilo toplo oko srca što ju je predstava toliko ponijela da je stala u Snješkovu obranu, glumci su se morali snaći na licu mjesta i improvizirati. Glumica koja je igrala Zločestu djevojčicu morala je brzopotezno smisliti opravdanje zašto gruda Snješka, dok se Snješko zahvaljivao trogodišnjoj junakinji i nježno je usmjeravao natrag u gledalište.

Publika koja reagira – publika koja sudjeluje

Kad radimo predstavu, naravno da želimo da publika reagira. Želimo da se smije, iznenadi, naljuti, zabrine za likove, da joj bude stalo do onoga što se događa na sceni. Glumci i publika dijele isti prostor i isti trenutak, pa publika svojim reakcijama utječe na atmosferu i ritam predstave. Svaka je izvedba zato barem malo drugačija. I upravo je to jedna od stvari koje volim u kazalištu.

Naravno, to ne znači da bismo trebali razgovarati tijekom cijele predstave ili ulaziti među glumce kad nam se ne sviđa što se događa. Ali važno je imati na umu da nam cilj nije da publika sjedi potpuno mirno i bez reakcija, nego da svi imamo priliku pratiti predstavu i uživati u njoj.

I unatoč svemu, drago mi je što su se gledatelji na „Kralju Learu” onoliko uživjeli u predstavu. I što je jedna trogodišnjakinja odlučila spasiti Snješka.

Samo bih voljela da su oni prvi ipak bili malo tiši.

dramska pedagoginja Nova kolumna: Zašto najbolji dio predstave počinje tek kad ona završi?