Imam djevojčicu koja je stara četiri godine. Muči me što često, kada je s bakom i kada je netko pita kako se zove, kaže da se zove nekim muškim imenom. Ne želi se igrati s djevojčicama nego se igra samo s dječacima. Želi da joj kupujem odjeću za dječake. Kupim joj neku takvu majicu, ali ne želim pretjerivati i oblačiti je kao dječaka. Vrhunac svega mi je bilo neki dan kada sam joj objašnjavala da je Bog stvoritelj svega što nas okružuje, a ona je na to rekla da on nije dobar jer se ona rodila kao djevojčica.

Zaista vas razumijem i profesionalno i privatno. Naime, sin mojeg bliskog rođaka cijelo vrijeme govori da želi biti djevojčica, nosi haljine i pokazuje interese koje većina ljudi u našem tradicionalnom okruženju percipira kao tipično ženske. Tako iz prve ruke mogu vidjeti kakve to izazove predstavlja roditeljima i koliko može biti frustrirajuće i za roditelje i za dijete. Prije svega, vaša je kći premala da bismo sada zaključivali što to točno znači i koju to ima ili nema težinu.

Kada bismo pričale uživo, voljela bih od vas čuti postoji li neka starija muška osoba kojoj se vaša kćer divi, kakav ima odnos s tatom i postoji li možda neka priča s muškim likom koja ju je fascinirala. Dakle, ne mislim prema ovom što opisujete da vaša kćer ima neki potencijalni problem ili pak određene preferencije vezane uz razvoj seksualnosti ili pak specifično doživljava sebe.

Još je uvijek premala da bismo išta od toga zaključili te je još k tome u fazi kada se definira spolni identitet. Sve su opcije otvorene. U razdoblju od druge do pete godine života djeca otkrivaju razlike između muškog i ženskog tijela te slažu spoznaje o spolnosti i o identitetima. Pojam o sebi je tek u procesu razvoja te su ponekad moguće razne faze u razvoju, kao i sanjarenje o tome da smo netko drugi ili pak drugog spola. 

'Podržavam sinovu odluku da se maskira u princezu Elsu'

Prihvatite različitosti

Moja je preporuka da se poput mojih rođaka vodite potrebama svog djeteta. Ako vidite da joj je draža odjeća tipičnija za dečke ili pak druženje s dečkima, u tome ne vidim ništa opasno. Za njezin mi se razvoj puno rizičnije čine moguće zabrane ili pak posramljivanja ili kažnjavanja za izražavanje stila ili pak osjećaja koje ima.

Vjerujem da vam nije lako kada sve to čujete od svoje kćeri, ali kako su sve opcije još uvijek otvorene, tolerancijom prema različitostima njegujete povjerenje koje vaša kćer ima u vas. Bez obzira hoće li i dalje htjeti biti dječak, nekako je najvažnije da se pobrinete da ne bude nesretna, da ima otvorenu komunikaciju s vama te da je nastojite prihvatiti takvu kakva je. Tako ćete stvoriti najvažniju stvar, zdravi odnos s vašom kćeri koji je najvažniji zaštitni čimbenik za sve moguće izazove koje odrastanje donosi.

Što ako djevojčica voli autiće, a dječak lutke?