Odveli biste dijete na predstavu, ali pola sata mirnog sjedenja za njega je nemoguća misija, a i pažnja mu je još uvijek prilično nestabilna? Prilika za rano otkrivanje kazališta ipak postoji, jer zagrebačka Mala scena na repertoaru već više od deset godina ima predstave za bebe od godinu i pol dana naviše.

Za sada su to 'Priča o oblaku', kroz koju redatelj i glumac Ivica Šimić zapravo priča priču o putovanju oblaka kroz pustinju, džunglu, sjeverni pol i livadu te "vodi" djecu na more; 'Priča o kotaču' u kojoj Vitomira Lončar kroz igru ukazuje djeci što nam sve kotač olakšava u životu: prevozi nas, radi struju, odnosno svjetlo preko vjetrenjače, melje žito u mlinu pa nas hrani jer od brašna dobivamo kruh, a pomoću dizalice gradimo kuće u kojima živimo; 'Priča o svjetlu' koju je također autorski osmislio i priča Ivica Šimić, a djeci govori o fenomenu svjetla, o promjeni svjetla u mrak, i o vrstama svjetla koje susrećemo u životu; te neverbalna predstava za bebe 'Priča o vodi' koju su radili i igraju Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić iz kazališta ActLab, a govori o fenomenu vode i što nam sve voda znači u životu.

Glumci se prilagođavaju djeci

Direktorica Male scene Vitomira Lončar, koja sama igra predstavu za bebe 'Priča o kotaču', u razgovoru za Klokanicu najavila je da će sljedeća takva produkcija, 'Priča o zvuku', koju će raditi u suradnji s kolektivom SKROZ, imati praizvedbu 13. veljače 2014. godine. 

Sa svim ovim predstavama Mala scena inače gostuje u jaslicama i vrtićima, a vikendom ih igraju u svom kazalištu za djecu koja dolaze s roditeljima, djedama i bakama i drugim odraslim osobama. Vitomira Lončar objasnila nam je na koji su način predstave prilagođene tako maloj djeci:

"Prije svega, igramo ih za samo 40 gledatelja, a ne za 150, koliko imamo sjedala u gledalištu. Djeca sama odabiru gdje će sjesti: oni koji su plašljiviji, priljube se uz svoje odrasle, oni hrabriji sjednu na jastučićima ispred prvog reda koji je napravljen od malih stolaca kao u vrtiću. Najvažnije je da se dijete osjeća dobro i sigurno. Često imamo djece koja žele i trebaju hodati za vrijeme predstave i mi im to moramo omogućiti. Nitko ne može očekivati da mala djeca sjede mirno 35 ili 37 minuta. Dakle, da bi predstava uspjela, osiguravamo maksimalno dobre uvjete za fizički smještaj djece.

U tim predstavama nemamo potpunog mraka, da se djeca ne bi bojala, nemamo glazbe koja se pušta preko zvučnika. 'Oblak', 'Kotač' i 'Svjetlo' igramo na podu, uglavnom na koljenima, da bismo bili u ravnini dječjih očiju i da bismo im bili bliže. Jačinu glasa prilagođavamo sastavu djece i ako vidimo da u gledalištu ima djece koja su osjetljivija, govorimo tiše. Predstave su napravljene da svakih 5 do 7 minuta mijenjamo temu i scenografiju kako bismo pratili krhku dječju koncentraciju.

Ukratko, sve je u cijelom kazalištu, ne samo na pozornici, podređeno tome da se djeca osjećaju dobro i sigurno i kako bi mogli primiti ono što smo pripremili za njih. Na kraju predstave djeca mogu doći na pozornicu i dirati sve elemente scenografije i rekvizite, sve naše 'igračke' i vidjeti kako funkcioniraju. To je iznimno važno za njihov potpun doživljaj kazališta."

Upute za roditelje

Prije svake predstave, važno je pripremiti roditelje, jer je, prema riječima Vitomire Lončar, obično više problema s njima i njihovim strepnjama i tremom, nego s djecom, a sve bi bilo lakše da se opuste, s povjerenjem da glumci znaju što rade.

"Roditelje već pri kupnji ulaznica zamolimo da nikako ne kasne u kazalište jer njihova nervoza onda prelazi na djecu. U svojoj godišnjoj programskoj knjižici tiskamo i mali kazališni bonton koji može pomoći roditeljima da bolje pripreme djecu za kazalište, a također ga imamo i na svojim internetskim stranicama. Svakako preporučujemo da dijete bude sito, ako je moguće i naspavamo, da nije žedno, da uzme vodu ako treba piti, da ode prije na WC ako treba, naravno, ako više nije u pelenama! A većina ih je još u pelenama.

Zamolimo roditelje da ne fotografiraju predstavu i dijete kada gleda predstavu da mu ne bi remetili koncentraciju, ali nakon predstave sve to mogu nadoknaditi. Dakako da molimo roditelje da isključe mobitele kako ne bi ometali djecu. Ove predstave počinju već u predvorju kada uvodimo djecu u svijet kazališta koji ona još ne poznaju.

Preporučujemo roditeljima da puste dijete da radi što želi osim što ih molimo da ne dozvole da dijete dođe na scenu. To je naš prostor koji moramo imati slobodan kako bismo mogli dati maksimum svog umijeća. Ako dijete želi ležati na podu, može ležati, ako želi hodati, može i to, ako se za vrijeme predstave želi preseliti na drugo mjesto, sve je to u redu i sve je dobrodošlo. Najvažnije je biti opušten i uživati u predstavi zajedno sa svojim djetetom kako bi s njim o viđenom mogli razgovarati nakon predstave", poručuje.

Na predstave, priča nam Vitomira Lončar, djeca različito reagiraju, neka se glasno smiju, neka gledaju pa okrenu glavu pa ponovno gledaju, neki šeću po kazalištu i samo povremeno 'uđu u balon' predstave, neki se ne pomaknu smjesta... Najteže je, priznaje, kada se na jednoj izvedbi nađe dvoje ili čak više hiperaktivne djece. Njih treba uključiti, svakog posebno, a treba voditi računa i o ostaloj djeci, da i oni dobiju najbolje od predstave.

Dječja očaranost kazalištem

"Na 'Priči o kotaču' imala sam jednog zanimljivog dječaka koji je nekoliko puta dolazio na predstavu, uvijek bi stajao na istom mjestu, nikada nije htio sjesti, stojećki je promatrao što radim, jako pažljivo, nepomično. Tko zna koji je 'film' vrtio u glavi. Najdirljivije mi je bilo kada je na 'Kotač' došao dječak koji je dva tjedna ranije gledao 'Oblak' i došao mi je pokazati što skriva u ruci. Otvorio je šačicu, a u njoj je bio komadić već sive, prljave vatice, koja je bila 'njegov oblak' i kojeg je stalno nosio sa sobom otkako je gledao našu predstavu.

Uzbudljivo je bilo igrati 'Oblak' u Egiptu, u oazi Bahariya, a naša je predstava bila prvi susret djece s kazalištem uopće. Predstava je igrana na engleskom, a na arapski ju je na pozornici istim glasom kakvim Šimić glumi, prevodio direktor muzeja koja je jedini razumio engleski. Najveći je problem bio kada se došlo na scenu 'Sjevernog pola' u kojoj pada snijeg. Naime, u tom narječju arapskog kojim se govori u Bahariya Oazi uopće nema riječi koja bi označavala 'snijeg' ili nešto slično. Oni ga tamo, usred pustinje, nikada nisu vidjeli pa ne postoji ni riječ za snijeg.

Djeca su bila zatravljena kazalištem kao fenomenom. Nikada tako nešto nismo doživjeli. Na predstavi su bili i tinejdžeri, ne samo mala djeca i svi su bili u šoku. S 'Pričom o vodi' imali smo dvije situacije kada su nam djeca skočila u kadicu s vodom, kao da nikada nisu vidjela vodu! Onda smo ih fenovima sušili, presvlačili ih... Bilo je zabavno", ispričala nam je glumica i direktorica Male scene.