Svaki bi roditelj rado zauvijek odustao od ukora, kazni ili prijetnji samo da zna kako osigurati da njegovo dijete ili tinejdžer uspješno odraste i ponaša se odgovorno bez takvih bolnih metoda. U knjizi 'Što nas djeca mogu naučiti' u izdanju Mozaika knjiga autorica Naomi Aldort odgovara na tu sveopću roditeljsku želju i preporučuje formulu S.A.L.V.E. uz koju možete odgajati svoju djecu, ali i sebe.

Ovdje se ne radi o nježnim načinima kontrole nad djetetom, nego o načinu života i razumijevanja djeteta kako bi ono dalo sve od sebe, ne zato što vas se boji, nego zato što to želi. Objašnjava kako razumjeti djetetovo ponašanje, kako razlikovati svoje potrebe od djetetovih, kako se osloboditi straha od gubitka kontrole ili straha od nedovoljno ljubavi, kako zadržati dosljednost, saslušati djetetovu ljutnju, spriječiti laganje i skrivanje, razriješiti problem agresije i tako dalje.

Donosimo vam dio knjige 'Što vas djeca mogu naučiti' u kojem autorica opisuje moguće reakcije roditelja na dječji plač, ljutnju, tugu i druge neugodne emocije te objašnjava kako one djeluju na dijete:

Hrabrost u osjećajima

Kada posvećujete pozornost djetetu koje jeca ili bijesni, možete osjetiti nelagodu, pa čak i paniku. Možete doživljavati da dijete trpi više nego što je sposobno podnijeti. Međutim, ova se predodžba odnosi na vašu nelagodu. Stoga je žurba za djetetovim skretanjem pozornosti s njegove povrijeđenosti ili nezadovoljstva te davanja zadovoljštine zbog razočara­nja, ili umanjivanje važnosti njegove neprilike, reakcija na vašu tjeskobu, a ne na djetetovu. Neće mu pomoći da postane emocionalno otporno i sposobno suočavati se s poteškoćama i rješavati ih. Ono mora iskusiti život u emocionalnim vrtlozima ako ih želi nadvladati.

Scene u javnosti

Kad osjetite potrebu zaustaviti djetetov izraz neugodnih osjećaja, zapitajte se koja je vaša namjera. Možda želite da vam dijete bude uvijek sretno, jer je njegova bol neugodna i vama i, kako pretpostavljate, njemu. Ako se u javnosti dogodi "scena" možete se zabrinuti hoćete li ostaviti dobar dojam kao roditelj. Možda bol trebate prekinuti jer ste u žurbi ili vam je potrebna jasnost dok se osjećate zbunjeni djetetovom provalom. Pa ipak, kada spriječite dijete u izražavanju njegove povrijeđenosti, ono će zakopati bol osjećajući se istodobno zbunjeno i usamljeno. Međutim, propuštate priliku duboko se s njim povezati i ustanoviti koji je uzrok njegova nemira. Ono uči bježati od osjećaja i skrivati ih pred drugima; usvaja osjećaj da je preslabo da bi iskusilo bilo kakvu nelagodu. U biti, mnogi od nas u najboljoj namjeri uče svoju djecu da su bolni osjećaji zastrašujući i da ih treba izbjegavati. 

Ignoriranje dok ne prođe

Neki su mi muškarci rekli da nemaju problema s emocionalnim iskazima i da mogu pustiti dijete da bijesni koliko god želi. No, to nije ono što ovdje predlažem. Biti ravnodušan i ignorirati djetetove molbe nije isto kao pružati pozornost punu ljubavi. Ako možete ostati hla­nokrvni pred djetetovim vatrenim iskazima emocija, vjerojatnije je da ćete više potiskivati emocije nego što ćete biti uz svoje dijete. Za vaše je dijete rezultat isti kao da ga zaustavljate, jer mu vaša ravnodušnost govori kako ne treba izražavati osjećaje.

Kako biste bolje shvatili da je neučinkovito odvlačiti djecu od nji­hovih emocionalnih previranja, zamislite da ste upravo saznali da vam majka umire ili da je vaš partner zatražio razvod. U očaju odlazite k prijateljici, želeći razgovarati, plakati ili bjesnjeti u okruženju koje vam pruža potporu. No, čim počnete iskazivati svoje osjećaje, prijateljica vam ponudi savjet ili predloži da zaboravite probleme: "Hajdemo u kino, prestat ćeš misliti na to." I više je nego vjerojatno da biste željeli da vas prijateljica pozorno posluša, ignorira telefonske pozive i druga ometa­nja te da se usredotoči na vas.

Zašto se bojimo tuge i ljutnje?

Dijete je osoba s istim potrebama. Ako su vas, kao dijete "spašava­li" od emocionalnih prevrata nudeći nadomjeske i stvari koje će vam skrenuti pozornost, ili ako niste sa sigurnošću mogli iskazivati osjećaje, možete osjećati nemir kad ste sa svojim uznemirenim djetetom. Pa ipak, slušajući svoje tužno ili ljutito dijete te primjećujući svoje misli i osje­ćaje, možete vratiti svoju sposobnost iskušavanja cijele lepeze osjećaja umjesto da pobjegnete od njih. Potom ćete moći istražiti misli koje daju poticaj određenim osjećajima te početi shvaćati kako vaš um djeluje. Kada pojmite uzroke (misli) i posljedice (osjećaje i reakcije), razumjet ćete sebe i sve će vam postati jasnije. Vratit ćete svoju sposobnost da se osjećate neustrašivo, znajući da je vaša tjeskoba kao voda na mlinu samospoznaje.

Ljudi se pribojavaju bolnih osjećaja upravo zato što im se onemogu­ćavalo da ih izraze. Poricanje njihovih osjećaja učinilo je da im se oni čine još strašnijim i snažnijim, pa kao rezultat toga većina odraslih oso­ba preozbiljno shvaća osjećaje. Nasuprot tome, kada se mogu sigurno izraziti, djeca mogu i prihvatiti osjećaje kao dio ljudske biti. Ako ih ne učimo kako su bolni osjećaji problem, oni – ispravno – pretpostavljaju da su ta iskustva sastavni dio života, da se osjećaja ne treba bojati, uža­savati ili ih izbjegavati, niti zbog njih dizati veliku galamu. Kad ih se izrazi, osjećaji dođu i odu. Osoba potom može donijeti suvisle odluke koje se ne temelje na strahu i izbjegavanju boli.