Prije ili kasnije, počevši negdje od vrtićke dobi, mnoge mame dožive da ih vlastito dijete nazove glupačom. Kako takvo nešto ne shvatiti osobno i kako na to reagirati pitali smo Jasminu Bjelicu, koja kao relationship couch primjenjuje različite metode i pristupe, uključujući i tehniku neosobne svjesnosti NPA. Organizirala je i dolazak Joela Younga, autora ove tehnike u Zagreb te njegovo predavanje i vikend-radionicu Non Personal Awareness.

"O kojem god problemu se radilo, moj je savjet roditeljima: Ne brinite se toliko za djecu, pobrinite se za sebe. Djeca upijaju ono što mi jesmo, posebno u najranijoj dobi, dok još nemaju svjesnost tko su i što su oni", kaže Jasmina Bjelica te ističe kako je, što god da nam se događa, glavni problem u tome što to uzimamo osobno, pitamo se zašto se to događa baš nama. 

Zašto on to meni radi?

"To je problem počevši već od banalnih svakodnevnih situacija, poput čekanja u redu na blagajni, a u odnosima u kojima smo emotivno upleteni, kao što je i odnos s djecom, još više imamo osjećaj da druga osoba baš nama to radi. Uz pomoć NPA tehnike otkrivamo kako bi bilo da sve to samo jest, da moje dijete to jednostavno radi ili govori, bez da to radi meni osobno", objašnjava.

Osnova ove tehnike je izgovaranje šest rečenica, od kojih se jedna tri puta ponavlja, a na nesvjesnoj razini one djeluju na promjenu naše svijesti. Prije njihova izgovaranja potrebno je pronaći tzv. cookie cutter, pojam povezan s problemom, koji u nama izaziva najjaču reakciju.

Promjena u šest koraka

Primjerice, u slučaju kada nam dijete kaže 'glupačo', trebali bismo najprije osvijestiti svoju reakciju, što nas tu najviše pogađa, kako se zapravo zbog toga osjećamo. Ako je naša najizraženija reakcija upravo na riječ glupačo, tu riječ trebamo uključiti u šest rečenica, bez obzira na gramatiku. Onda to izgleda ovako:

Ovo glupačo

Ova energija od glupačo

Ova čista energija od glupačo nije osobna 

Ova čista energija od glupačo nije osobna 

Ova čista energija od glupačo nije osobna 

Ja sam spremna i voljna iskusiti je.

Nakon toga zatvorimo oči i dopustimo da se proces kojeg su ove rečenice pokrenule spontano odvije. Možemo samo promatrati što se događa u nama i kad za pola minute, minutu ili dvije, sve bude gotovo, to ćemo osjetiti. Jesmo li zaista riješili problem, vidjet ćemo kad se ponovno nađemo u sličnoj situaciji, pa ako se naša reakcija ponovi, možemo tehniku ponovno primijeniti, ili pak pronaći novi cookie cutter pa raditi s njim, savjetuje Jasmina Bjelica.

Razgovarajte s djetetom kao s malim čovjekom

"Kad smo promijenili svoje stanje, možemo mirno razgovarati s djetetom o tome što nas je zasmetalo, pogotovo ako je to situacija koja se ponavlja. U ovom konkretnom primjeru, možemo pitati dijete gdje je čulo tu riječ, što to znači, reći mu kako se mi zbog toga osjećamo, pitati ga kako bi se ono osjećalo da mu netko stalno govori da je glupo, pozvati ga da pogleda kako se ono samo osjeća kad nekom kaže da je glup, a kako se osjeća kad nekome kaže da je super...

Bolje je ne govoriti djetetu da je to što je reklo grozno, da to ne valja, jer je djeci vrlo lako dugoročno sasvim otpisati neki dio svoje osobnosti samo zbog negativne reakcije roditelja. Mi se još možemo zapitati što dijete zapravo želi postići takvom izjavom, možda je to pažnja, prisutnost roditelja. Djeca često takve stvari rade kad im treba više pažnje, jer kad su 'zločesta' dobiju puno pažnje, a time i energije od roditelja. Također možemo vidjeti je li ta uvreda bila reakcija djeteta na neko naše ponašanje, ili je to bilo samo papagajsko ponavljanje nečega što je dijete čulo u parku", kaže Jasmina.