Kad je naša kći navršila godinu i pol, bacila sam se u potragu za novim poslom. S obzirom na to da sam zbog čuvanja trudnoće ostala bez posla, u situaciji gdje su obje bake zaposlene te ne mogu uvijek uskakati, znala sam da su mi prilike ograničene. 

Iako imam honorarni posao, iskustvo na prijašnjem radnom mjestu pokazalo mi je da trudnoća i majčinstvo nisu najpoželjniji u poslovnom svijetu. Ipak, zadržala sam optimizam te počela pripremati kćer na potencijalni odlazak u jaslice. Svaku večer prije spavanja pričam joj izmišljene priče koje imaju poantu važnu za njezinu trenutnu razvojnu fazu. Tako sam joj i, znajući da je odlazak u jaslice mogućnost, počela pričati priču o curici koja je krenula u vrtić.

Isticala sam sve lijepe stvari koje se događaju u jaslicama

Curica u priči veselila se vrtiću i novim prijateljima, ali je na početku osjećala strah ući u grupu bez mame ili tate. Isticala sam sve lijepe stvari koje se događaju u vrtiću i uvijek ponavljala da se mama i/ili tata uvijek vrate po curicu. Dakle, kroz priču bih prolazila i kroz točan redoslijed događaja prilikom odlaska i ostajanja u vrtiću, bar onoliko koliko sam znala tada, kako bi joj bilo što manje nepoznanica kad krene pratiti raspored grupe. Kći je tu priču lijepo prihvatila, no nisam tu stala s pripremama. Vodila sam je u šetnje pored vrtića i pokazivala joj dvorište u kojem će se igrati.

Kad bi djeca iz jasličke skupine bila vani s odgojiteljicama, mahali bi si međusobno, dok bih joj usput pričala o tome što sve djeca rade. Ovakva priprema je trajala sve dok nisam došla do finalnog kruga natječaja za posao, kada su se stvari značajno preokrenule. Naime, neposredno prije nego što sam dobila sretnu vijest da sam dobila posao, dočekalo nas je još jedno, veće iznenađenje - saznala sam da sam ponovno trudna!

Naše iskustvo s jaslicama

Sreću što sam kao nova mama dobila odličan posao zasjenila je radost trudnoće te sam odbila ponudu želeći biti korektna prema poslodavcu. Jaslice su tako pale u drugi plan. Znala sam da je za dijete bolje da krene u jaslice/vrtić prije rođenja drugog djeteta, no razmišljali smo da bi u potpunosti preskočili jaslice i čekali vrtićku grupu na jesen, kada bi kćer već imala 3 godine. No, nekoliko mjeseci nakon što nam se u obitelj pridružio naš sin, kćer je izrazila želju da krene u jaslice. Možda su priče i pripreme urodila plodom, no možda je nova uplakana beba bila dodatna motivacija.  Stoga smo odlučili pričekati da sin navrši barem tri mjeseca te smo ipak krenuli s prilagodbom u jaslice sredinom ožujka.

Pridružili smo se grupi već adaptirane djece i prvi tjedan smo prošli s vrlo dobrom – čak idiličnom prilagodbom. Tome je pomoglo što bih ju ostavljala kad bi grupa bila u dvorištu u igri, a po nju dolazila nakon ručka, tako da nije morala spavati u vrtiću. Zahvalna sam što sam mogla to odrađivati postupno, s obzirom na to da sam nedavno rodila i bila sam doma. Na moju radost, kći je odmah bez problema prihvatila ovaj raspored. Divne odgojiteljice i osoblje vrtića su doprinijeli njenom veselju i uživanju u jaslicama. Naivno sam pretpostavila da će sve od tad biti idilično, baš kao taj prvi tjedan, no dobro sam se prevarila.

Drugi tjedan smo morali preskočiti odlazak u jaslice zbog temperature, a tjedan nakon su krenule poteškoće. Prvi dan njenog povratka, u grupu je došao novi, mlađi dječak koji je tek krenuo s prilagodbom te nakon tog prvog dana moja kći više nije htjela ići u jaslice. Razlog njezine promjene raspoloženja i stava prema odlasku u jaslice bilo je to što je dečko na prilagodbi jako dugo i neutješno plakao za vrijeme boravka, što joj je očito jako smetalo jer je osjetljivija na glasne zvukove.

Ona je došla u jaslice bez pelena i kao izrazito verbalno dijete, stoga joj se svidjela komunikacija s odgojiteljicama i  osobljem vrtića te njihova pozitivna reakcija na nju. A kada od glasnog plača prijatelja iz grupe to nije mogla više ostvariti, vjerujem da joj je bilo frustrirajuće. Moguće je da su postojali i drugi „okidači”, no ovo se nekako poklopilo s razlogom zašto je htjela u jaslice na početku – da se makne od plakanja svog brata doma. Iz literature, iz iskustva drugih, znala sam da su ovakve faze odbijanja vrtića normalne, čak i nekoliko mjeseci od početka prilagodbe. Ono što je, među ostalim, bitno u toj fazi je dosljednost kako bi se dijete naviknulo na novi raspored i osjećaj da se u vrtić „mora” ići svako jutro.

To je bio početak naše borbe s prilagodbom, u kojoj su se rastanci i odlasci u grupu pretvorili u plakanje, grčevito držanje kako ne bi ušla unutra, uz čestu intervenciju odgojiteljica, koje bi ju fizički morale uzeti jer bi se to plakanje i rasprava oko ulaska jako odužili. Bili su mi to izrazito bolni  i teški trenuci; gledati moje najveće blago, kojoj sam ja kao roditelj njezina cijela sigurnost, da se u suzama bori i moli da ju ne ostavim. Razum i logika se u tim trenucima malo utišaju, a emocije su glasnije. Iako sam bila svjesna da je ona u dobrim rukama i da je to za nju dugoročno dobro, nisam mogla umanjiti onaj nerazumni osjećaj da sam ju izdala.

Majčinstvo donosi neopisivu snagu, ali i grižnju savjesti

Prizori te grčevite, fizičke borbe s odgojiteljicama, gdje se ona u suzama bori da ne uđe u grupu već da dođe natrag meni, prolazili su mi pred očima još neko vrijeme nakon izlaska iz vrtića. Trebalo bi mi vremena da se i ja smirim i zaustavim suze koje bi krenule čim bih izašla, a često bih nazvala supruga ili svoju mamu te bih se dodatno rastužila prepričavajući te scene rastanka. Uz majčinstvo dolazi i (neopravdano) puno grižnje savjesti stoga se i kod mene pojavila ista, znajući da bi moja kći mogla biti sa mnom doma jer sam u tom razdoblju bila na rodiljnom, odnosno nisam radila ni honorarni posao. Ta krivnja se pojavljivala u mislima poput “u trenutcima njenog najvećeg stresa kad te trebala, ti si otišla i ostavila je s manje poznatim ljudima.” 

S druge strane, majčinstvo donosi i neopisivu snagu da odabereš ono što je najbolje za svoje dijete i obitelj te budućnost, čak i ako su koraci do toga izuzetno teški. Znala sam da moram ustrajati, i pomoći joj da se prilagodi.

Znajući da joj je hrana draga tema, krenula sam svakog jutra provjeravati jelovnik na web stranicama vrtića te joj sa oduševljenjem govorila što će danas jesti u jaslicama, uz komentar  kako bih i ja voljela da mogu jesti tako ukusnu hranu, ali nažalost ne mogu jer roditelji ne mogu u vrtić - tamo idu samo djeca da se malo zabave i druže te nauče nešto novo i zanimljivo.  Ona bi prihvatila taj razgovor te s veseljem i važno potvrdila kako ona može jesti sve  što sam nabrojala, a roditelji ne. Kroz dan smo pričali o lijepim stvarima u vrtiću i često isticali simpatične stvari, poput malog wc-a i umivaonika napravljenih baš za djecu. Nismo ignorirali osjećaje i razloge zašto ne želi u vrtić  te smo i o tome pričali otvoreno.

Najveću ulogu imaju odgojiteljice koje grade zajedništvo među djecom

Ovaj pristup nije odmah umanjio dramatične rastanke pri ulasku u grupu, no s vremenom su postajali blaži i lakši. Najbolja faza je uslijedila kada ju je tata počeo voditi u vrtić prije odlaska na posao. Iako je i dalje bilo puno pregovaranja na ulasku u grupu, od njega je dobivala potpunu posvećenost od trenutka izlaska od doma jer bi bili sami, odnosno njen brat bi, u tom slučaju ostao doma sa mnom. Na odlasku od doma bi dobila dodatan osjećaj važnosti kad bi mahala bratu na prozoru i pokazala mu da je ona velika seka sa zadatkom.

Ujedno bi dobila i vrijeme s jednim roditeljem samo za sebe i to odmah ujutro, što je izrazito bitno djeci kada dobiju brata ili sestru. Nakon nekog vremena, vrtić je postao veselje. Sprijateljila se s djecom iz grupe, a kako su zajedno rasli, ubrzo se osjetio sve veći osjećaj pripadnosti i radost povezanosti. Tu najveću ulogu imaju odlične odgojiteljice, koje ih od početka međusobno zovu prijateljima i grade to zajedništvo među grupom.

Danas, više od godinu dana kasnije, izrazito sam zadovoljna s odlukom kretanja s prilagodbom u jaslicama i što nismo odustali u razdoblju kad je bila dovoljno velika i samostalna, a opet ne dovoljno velika za vrtićku grupu. Svako dijete je posebno i drugačije prolazi kroz adaptaciju, stoga smo se i mi  ravnali i oblikovali pristup prema njoj individualno, uzimajući u obzir opće savjete i iskustva.  Svakako nam je puno pomogao osjećaj sigurnosti i povjerenja prema vrtiću te odgojiteljicama, koji čine sve što je u njihovoj moći da se dijete osjeća dobro i sigurno dok je s njima. Za dobru prilagodbu, naravno, nema univerzalnog recepta, no ono što sigurno ne škodi u cijelom procesu (kao i inače) je mnogo razgovora, zagrljaja i poljubaca djetetu prije i poslije vrtića. A roditelju? Puno blagosti prema sebi i tu i tamo si, u mislima, “dati 5” jer svi radimo najbolje što možemo u svakom trenutku za naše dijete. 

Tekst je napisala Martina Vasilj, majka dvoje djece

Pelene-gaćice Pampers Pants pravi su saveznik svih roditelja čija djeca kreću u jaslice. Pampers je uvijek tu u svim izazovnim trenucima za mame i njihove mališane. Saznajte više o Pampers pelenama - gaćicama!