Tomislav Kuljiš, autor programa "Roditeljstvo i rani razvoj" i osnivač centra Prirodno roditeljstvo, kaže da je od svih povrjeđujućih iskustava upravo zanemarivanje najraširenije i najopasnije, jer prolazi neviđeno, za njega nema sankcija roditelju kao kod fizičkog zlostavljanja, a kod djeteta ostavlja najviše boli i posljedica. Zanemarivanje se, objašnjava u videu, može opisati i kao nedoživljavanje djeteta, neviđenje njegove stvarne osobnosti, nekomuniciranje s djetetovim unutarnjim svijetom, nemanje emocija u hladnim i hiperacionalnim obiteljima, često jako uspješnim, ne postavljanje granica djetetu zbog čega se dijete doživljava nesigurno u nepoznatom svijetu i usamljeno, jer osjeća da se nitko ne brine o njemu… Ukratko, tehničko roditeljstvo u kojem ništa ne fali osim onog najvažnijeg, a to je stvarni emocionalni kontakt.  

"Metafora za zanemarivanje spram zlostavljanja je kao da biljci nismo čupali listove, ali smo je stavili u mračni prostor bez vode i pustili da raste. Takva djeca postaju odrasle osobe sa smanjenim emocionalnim svijetom, nesposobne za empatiju i doživljavanje drugih, osjećaju se prazno u sebi, ne poznaju sami sebe, jer ih nitko nikada nije stvarno upoznao, jer nikome nikada nisu uspjeli izraziti kakvi su oni stvarno u sebi. Imaju problema s emocionalnom samoregulacijom i nose silnu ljutnju u sebi, koju često projiciraju na partnere ili druge lake mete. U osnovi nose tešku bol u sebi koju potiskuju i ne znaju od kuda dolazi, jer roditelji su ih uvjerili da su imali sve što su željeli, ali nisu imali ono što su trebali", kaže Kuljiš.