Imam sina od 19 mjeseci. Zadnjih mjesec dana njegovo ponašanje je grozno. Sve igračke, ili bilo koje druge predmete, baca po ljudima. Kad dođemo u park on odmah počne bacati stvari ili kamenčiće po drugoj djeci iz čista mira, čak ih zna i počupati. On se samo smije kao da se igra. Također i po nama odraslima u kući stalno baca stvari i igračke. Na sve moguće načine smo mu pokušali objasniti da se to smije raditi i stalno govorimo "ne" i "nemoj", čak ga i lagano plesnemo po rukici, ali ništa ne pomaže. Dok smo doma, s ničim se ne igra nego samo vadi stvari iz ladica ili kutija i baca po kući i nama. Ne znam što uraditi i kako to spriječiti. Najgore od svega je to što radi djeci u parku i svaki put mi je jeko neugodno i strah me da nekoga ne ozljedi. Inače obožava djecu i općenito izlaske van. Samo da napomenem, još ne priča puno, nešto ponavlja ili govori prva dva sloga, ali sve razumije. Molim vas savjet, što da učinim?

Povećana motorička spretnost osnovna je značajka normalnog razvoja djece u dobi između prve i druge godine, a bacanje predmeta često je jedna od omiljenih aktivnosti, slično kao i vađenje predmeta iz kutija, ormara i ladica. Dijete obično više zanimaju predmeti i stvari koje svakodnevno koriste odrasli nego njegove igračke. To je način na koji dijete istražuje, upoznaje okolinu i stječe nova iskustva. Kao što ste i vi primijetili, u ovoj dobi verbalne zabrane "ne, nemoj“, često ne pomažu, stoga dijete treba stalno biti pod nadzorom. Dobar način za usmjeravanje ponašanja djeteta je skretanje pažnje.   

Umjesto da djetetu dajete zabrane i neprestano ga upozoravate, probajte ga naučiti kako može obaviti željenu aktivnost, bez opasnosti po sebe i druge. Pokažite mu što točno može napraviti. Tako u parkiću, uzmite i vi kamenčiće i pokažite mu gdje i kako ih može bacati. Možete ponijeti i neku kutiju, kanticu ili bočicu s kojima dijete može eksperimentirati. Pokažite mu, na jednostavan način, kako se može igrati. U svom domu probajte mu osigurati mjesto gdje se može igrati odnosno istraživati – vaditi stvari i bacati predmete koji su primjereni. Ili, na primjer, pod vašim nadzorom pogledati što je u nekoj ladici i uz vašu pomoć, sve uredno spremiti nazad. Odlučite što mu nikako nećete dozvoliti i gdje ćete jasno i ustrajno reći "ne“, a gdje mu ipak možete dopustiti da istražuje i zadovolji svoju znatiželju.  

Ako se dijete ponaša na način da je to opasno za njega, drugu djecu ili okolinu tada valja jasno i jednoznačno prekinuti tu radnju, a dijete probati usmjeriti na neku sigurnu aktivnost. Pojedina djeca reagirat će prije, a neka tek nakon mnogobrojnih ponavljanja (slično kao i mi odrasli!). Što učiniti? Kada u parkiću dijete uzme kamenčiće i želi ih baciti na druge ili želi uzeti neku igračku i baciti je, podignite svoju ruku i stavite ispred njega kako bi zaustavili bacanje predmeta. "Ne želim da bacaš stvari na djecu/na druge/na pod. Tako možeš ozlijediti dječaka/djevojčicu i to boli… Tako možeš uništiti igračku i više je nećeš imati…“ Isto postupite i kod kuće kada dijete želi baciti neku stvar na vas: "Ne želim da bacaš ovu igračku na mene/na pod. To me boli. / Tako možeš uništiti igračku. Možeš uzeti ove loptice/kockice/plišane igračke/papire… i njih bacati.“ Važno je razumjeti da dijete nema namjeru ozlijediti druge, ono istražuje i uči, ali važno ga je i podučiti što je sigurno i primjereno ponašanje a što nije. 

Također, probajte vidjeti je li možda čupanje i bacanje stvari način na koji dijete želi uspostaviti kontakt s drugima te ako se o tome radi, probajte mu pokazati kako to može učiniti na drugačiji način – da nekoga dodirne, pozove na načina na koji to može (sukladno njegovim govornim mogućnostima). U svim situacijama bilo kakvo fizičko kažnjavanje, pa makar i lagano udaranje po ruci nije primjereno i djetetu neće poslati poruku koju želite.

Kao krajnju mogućnost možete razmisliti da privremeno posjećujete parkić kada nema puno druge djece ili da na nekom drugom mjestu provodite svoje vrijeme. Ili možete uvesti da nakon što ste djetetu pokazali kako se može igrati i kako uspostaviti kontakt s drugima, a dijete nastavlja s ponašanjem kojim ugrožava sebe ili druge, odete iz parkića, mirno i odlučno. Sigurno nije ugodno stalno paziti hoće li dijete nekoga ozlijediti ili ne, no dijete možemo usmjeriti na ponašanja koja su sigurnija, a malo olakšanja možda može donijeti i činjenica da su mnogi drugi roditelji imali slična iskustva. Iako ova razvojna faza nije jednostavna, uz razumijevanje, toplinu i roditeljsko usmjeravanje, dijete će uspješno proći kroz nju.