Čitateljica Maja Brajčić, mama trogodišnjeg Marka i 16-mjesečnog Filipa, podijelila je svoju priču s prvog poroda koji je završio carskim rezom uz spinalnu anesteziju. Ovo je njena priča:

Već su prošle više od tri godine od kada nam se pridružio naš prvijenac Marko. Trudnoća je bila u redu, osim što mi je dijagnosticiran trudnički dijabetes koji sam kontrolirala dijetom. Termin se bližio i nitko se baš nije puno obazirao na to što imam trudnički dijabetes, pri kraju su nalazi bili odlični, i tek par dana prije termina odlučili su napraviti ultrazvuk. Ustanovili su da je beba poveća i da ću morati na carski rez.

Bio je zakazan za ponedjeljak, ostala sam u bolnici od četvrtka i suze lila četiri dana od straha. Došao je dan D, bila sam super smirena, govorila sama sebi da se to mora, da to spašava mene i bebu i da moram biti hrabra. Tona infuzija i dva sata sam ležala gola na stolu pred salom za carski, i čekala. Dan prije je bio razgovor sa anesteziologom, sve mi je pojasnio, ali i naglasio da mi na operaciji neće biti on nego netko drugi.

'Odlučila sam se za spinalnu anesteziju'

Shvatila sam da je spinalna anestezija bolja za mene i prihvatila tu opciju. Na dan poroda došla je do mene anesteziologinja, namjestila me u sali da mi da spinalnu, polegla i u sekundi je počela priprema za operaciju. Zelene krpe, mazanje jodom... no ja sam sve to dobro osjećala, i govorila im da osjećam sve, i mlatila sam nogama da im dokažem, no ni kirurg niti sestre, niti anesteziologinja se na to nisu osvrtali te nastavljali. Da mi je taj dan zaboraviti! Uh!

Bez obzira na moja upozorenja kirurg uzima skalpel i krene rezati. Strašna bol, iz mene je izbijao hladan znoj, vrištala sam, molila sam! Kirurg je izveo rez i počeo Marka vaditi van, čupati kroz taj rez, no Marko je zaglavio. Ja sam osjetila kako ga čupaju i svaki njihov pokušaj da ga izvade je bio praćen neizdrživom boli.

'Probudila sam se usred carskog reza'

Kada sam polako počela gubiti se odlučili su da će mi dati opću. A onda buđenje, nisam mogla disati! Nisam mogla udahnuti i osjećala sam se potpuno nemoćno, mislim da su mi prerano izvadili cijev i kisik, a moja pluća još nisu krenula s radom. Osjećaj nemoći, ali nekako sam uspjela doći do daha, ili su se odlučili da vratiti mi masku, jer tog se dijela ne sjećam.

'Nisu mogli izvaditi bebu'

A onda, u tom polusnu, bunilu, panika, je li s mojom bebom sve u redu, jer zadnje što se sjećam je da nisu mogli izvaditi bebu i da je nastao problem. Polako sam se budila i u tim naletima svjesnosti samo sam pitala je li beba u redu, nitko ništa nije govorio. Tek oko 4 popodne kada je suprug došao, doveli su mi moje sunce malo, živo i zdravo.

Oporavak je bio grozan, jako težak, bolan, šav je bio ogroman, sve je boljelo. Nikome to ne bih poželjela. Uz to tu je bila i neka upala jer sam danima imala temperaturu. Nitko nije ništa spominjao, osim sestara koje su prema meni imale poseban tretman jer nisam mogla ništa sama. Uz mene je ležala još jedna majka koja je prošla istu traumu, bila je pred izlaskom iz bolnice no vidno lošije i slabija od ostalih "carica" koje su izlazile iz bolnice. Kasnije sam otkrila još pet istih slučajeva, ne samo u rodilištu nego i na drugim odjelima.

'Nakon carskog reza nisam mogla držati svoju bebu'

Ipak sam se odlučila, unatoč svemu, da bi Marko trebao imati bracu ili seku i rodila još jednog dječaka i drugi put sam bila na carskom i na spinalnoj i nisam osjetila ništa. Uz divne doktore i još divnije anesteziologe bio je to pravi carski tretman. Oporavak je bio sjajan, nebo i zemlja spram prvog carskog. 

Ali majke mogu preživjeti sve, i dok su maleni zdravi i dobro sve se preživi i zaboravi.

Pošaljite nam i vi svoju priču!