Mama Sara Čalić poslala nam je svoju priču s poroda koji je završio carskim rezom.

Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču!

Akciju 'Podijelite priču' podržava Bebivita i Sara će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Lena je bila planirana i pokušala sam što više uživati u trudnoći maštajući o savršenom porodu. Imala sam dijagnozu trudničkog dijabetesa bez obzira na to što su mi svi nalazi i guk profili bili dobri. Zbog toga sam na termin trebala biti hospitalizirana i dan poslije na inducirani porod, naravno ako samo ne krene prije. U četvrtak, dan prije termina probudila sam se s laganim trudovima. Uvijek sam se bojala kako neću znati prepoznati trudove, no znala sam da se radi upravo o tome i znala sam da ću uskoro roditi.

Uzbuđenje je raslo, a i briga. Muž je popodne otišao raditi, a ja ostala sama. Sluzni čep je ispadao čitav dan, a u 20 sati više nisam mogla trpjeti bolove. Šogorica me odvezla u bolnicu. Pregledali su me i ustanovili da još nisam za roditi, otvorena jedan prst, poslali su me u sobu. U 23 sati zovem sestru jer me užasno boli i trebam pomoć. Doktorica me ponovno pregledava, četiri prsta otvorena, priprema me i šalje u rađaonu. U boksu me spajaju na infuzije, zbog dijabetesa. Ne znam što me više boljelo, trudovi ili deseti pokušaj gađanja vene. Trudovi su svakih minutu do dvije, a ja više ne mogu izdržati. Molim se, molim svoju curicu da brzo krene van da se obadvije što manje napatimo.

Carski rez i buđenje na intenzivnoj

U 4 sati mi doktorica objašnjava da će mi prokinuti vodenjak da bi onda brže trebalo ići. Bilo je to nekoliko bolnih pokušaja. Ubrzo dolazi primarijus i skupa s doktoricom pregledava ctg i raspravlja nešto što ja niti čujem niti razumijem. Primarijus mi objašnjava kako se beba pokakala i kako je voda zeleno-crne boje te da joj puls pada, napravit će nekakvu pretragu tako da će bebu piknuti u glavu ne bi li vidjeli postoji li šansa za nastaviti prirodan porod ili idemo na carski. U 5 sati dolazi primarijus i govori kako idemo na carski rez. Sestre me pripremaju, voze u salu, bojim se kao nikad u životu. Lagano gubim svijest.

Sljedeće što mi se događa je da se budim, ali koliko vidim operacija nije gotova. Da, probudila sam se usred operacije. Paralizirana, želim pomaknuti ruku, ali ne mogu. Želim viknuti, ne mogu ni to. Čujem žamor i razgovor, osjetim da mi stružu po trbuhu. Trajalo je 10-15 sekundi. Probudila sam se na intenzivnoj. Nisam znala gdje sam. Ubrzo mi druga smjena doktora dolazi reći da je sve super, da je beba dobila ocjenu 10/10. Očekivala sam kako ću je uskoro dobiti da je vidim.

U 16 sati dolazi mi muž, a ja još nisam vidjela svoju curicu. Tada sestra dobre volje donosi bebicu. Pokazala mi ju je i odnijela. Budući da sam bila na intenzivnoj, sve do sljedećeg dana u 11 sati nisam bila sa svojom kćerkicom. Plakala sam svaki dan misleći kako nismo bile zajedno bile baš onda kada smo se najviše trebale.

Prošlo je tri i pol mjeseca i dan danas me boli što je prvih 28 sati provela bez svoje mame, sama i uplašena. Zato svaki dan nadoknađujemo to propušteno. Dojim i to mi je najveći blagoslov. Ljubimo se, volimo, mazimo i ništa nam ne fali. 

Podijelite i vi svoju priču!