Roman 'Rekvijem za Lauru' književni je prvijenac 44-godišnje Zagrepčanke Tihane Kunštek, mame 18-godišnjeg Dominika i 16-godišnjeg Damijana koje je rodila u svom prvom braku, a sada već osam godina pokušava dobiti dijete i sa svojim drugim suprugom. Roman je autobiografska priča kojom autorica kroz svoje životne crtice i priče želi senzibilizirati javnost o problemu neplodnosti i fizičkim i psihičkim posljedicama s kojima se susreće par koji se liječi od neplodnosti i pokušava dobiti dijete.

Osim o temi neplodnosti, Tihana piše i o svojoj velikoj tragediji, gubitku djeteta. Naime, nakon sedam godina pokušaja da ostvari trudnoću i 21. postupka medicinski potpomognute oplodnje, 2012. začela je blizance. Trudnoća je protjecala uredno, no u 19. tjednu jednom je plodu prestalo kucati srce. Uz hospitalizaciju i strogo mirovanje, uspjela je održati trudnoću do 39. tjedna u kojem je izgubila i drugu bebu, kojoj je posvetila ovu knjigu.

"Glavna motivacija mi je bila da približim ljudima koji se srećom nisu susreli s problemom da postanu biološki roditelji, kako se nose s time oni kojima je to još uvijek najveća životna želja. Da razbijem tu stigmu koja visi nad neplodnim parovima da su promiskuitetni, da njihov način života utječe na plodnost, da shvate da se to može dogoditi i onima koji već imaju djecu, ili njihovoj djeci. Također pišem o tome kako se lako postane roditelj anđela i kako je tanka linija između života i smrti", ispričala nam je Tihana koju je suprug u tim najtežim trenucima njihovog života stalno podsjećao na obećanje da će sve svoje misli staviti na papir.

"Mislim da sam more suza isplakala dok sam pisala knjigu. Trebala mi je samoća i kad sam bila sama, pisala sam i plakala. Kad su se popodne svi skupili kod kuće, ja sam svoje za taj dan isplakala i svi smo bili bolje. Ja, a i oni, jer me nisu gledali stalno uplakanu", kaže.

Tihana od malena njeguje ljubav prema knjigama, poeziji i prozi, a redovito piše i na svoja dva bloga. Jedan blog je posvetila svojoj velikoj neostvarenoj želji, a na drugom se sarkastično osvrće na događaje iz svakodnevnog života. Prvi blog Virtualni dnevnik jedne neuslišane želje, koji je počela pisati 2008. godine zapravo je i početak njene želje da problem neplodnosti približi ljudima.

Početak borbe za ostvarenjem majčinstva

"Nikada nisam znala svoje misli i osjećaje zadržavati u sebi. Kako bih izbjegla da neke svoje osjećaje držim u sebi i trpim, odlučila sam stavljati ih na papir. Tada sam pomislila da ako ih počnem dijeliti, možda netko tko je u sličnoj situaciji u mojoj nađe svoju priču, pa možda čak i utjehu ili nadu. Tako sam polako počela svoj život s neplodnosti, borbu, misli, osjećaje, stavljati na blog", kaže Tihana koja se za svog drugog supruga udala 2008. godine., nakon nekoliko godina veze. O djetetu su počeli razmišljati nakon godinu dana veze, a nakon još godinu dana pokušavanja prirodnim putem, obratili su se liječnicima.

"Moji nalazi su bili svi uredni, a njegov spermiogram graničan, no takav nalaz i moje godine (tada 36), bili su dovoljan razlog da nas se uputi na potpomognutu oplodnju. Prvi postupak nam je bila inseminacija, a nakon što je test trudnoće bio negativan, naš liječnik reproduktivne medicine preporučio nam je baš IVF, to jest izvantjelesnu oplodnju", kaže Tihana koja je i članica Udruge osoba s problemom neplodnosti BETA kojoj se pridružila na proljeće 2008. kada je već bila u postupcima potpomognute oplodnje. 

Ubrzo je postala aktivna članica, a nakon toga od 2010. do 2012. i predsjednica udruge. "Nikada mi nije bilo teško stati ispred svih neplodnih parova i boriti se za prava svih pacijenata s problemom neplodnosti. Nekako sam si to uzela za svoju ovozemaljsku misiju", kaže Tihana.

Trudnoća s doniranim jajnim stanicama

Osoba kojoj nikada nije bilo teško stati ispred svih neplodnih parova, svoju sreću je doživjela u svibnju 2012. Trudnoća je ostvarena nakon 21. postupka u PFC klinici u Pragu s doniranim jajnim stanicama.

"Uz potporu naših liječnika i uz savjet da nam je donacija jajne stanice jedina realna šansa za zajedničko roditeljstvo, odlučili smo se i za tu opciju. Dobili smo od HZZO zeleno svijetlo s obzirom da se kod nas bez obzira na zakonsku mogućnost, ne doniraju jajne stanice (nema donatora). Prvi pokušaj s doniranim jajnim stanicama je urodio plodom. Petnaest dana od embriotransfera utvrđena je trudnoća vađenjem krvi, a u šestom tjednu utvrđena je blizanačka trudnoća", kaže Tihana kojoj je trudnoća protjecala uredno do 19. tjedna kada je ustanovljena smrt jednog ploda.

Tada je bila hospitalizirana i tri tjedna provela na patologiji trudnoće na monitoringu. Kada se ustanovilo da neće biti štete za drugu bebu, puštena je na kućnu njegu i mirovanje s time da je svakih 14 dana bila na 24 sata hospitalizirana radi praćenja visokorizične trudnoće.

Gubitak djeteta

"Do samog kraja trudnoća je protjecala uredno, naša curica je rasla, uvijek je na svakom pregledu sve bilo u redu. U 39. tjednu se umirila, a meni se počeo paliti alarm. Kako sam cijelu trudnoću provela kao visokorizičnu, svaki dan sam sa babywatcher-om koji sam dobila od prijateljica slušala njene otkucaje. To jutro ih nisam našla. Do dolaska u bolnicu našoj djevojčici više nije bilo spasa. Dijagnoza – kronična insuficijencija posteljice", ispričala je Tihana.

Dva dana nakon smrti njene djevojčice, na njenom blogu izašao je članak kojeg je napisala u bolničkoj sobi. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da nije sama u ovome što joj se dogodilo i odlučila je da će objaviti ono što je pisala. Sama kaže da se u njoj "probudila svijest da će ovime možda pomoći i drugim mamama anđela". 

Tihana kaže da kao majci dvoje djece na zemlji i dva anđela na nebu, oni su joj inspiracija u svemu što u životu čini, a ona i suprug ne odustaju od velike želje za ostvarenjem roditeljstva.

"Prije mjesec dana išli smo u Prag po naše zamrznute zametke, ali nije uspjelo pa idući mjesec opet idemo u borbu s HZZO da nam odobri zahtjev za liječenjem u inozemstvu", rekla je i dodala da svim neplodnim parovima i onima koji ulaze u postupke medicinski potpomognute oplodnje poručuje: 

"Nikada ne odustajte. Ali baš nikada. Ne dozvolite ikome da vas obeshrabri. Svako jutro se budite s mišlju da imate jedan drugoga i da ništa na ovom svijetu nije nedodirljivo. Čitajte, informirajte se, tu je i Udruga BETA s forumom gdje možete pitati što vas zanima, plačite kada vam se plače, vičite kada vam se viče i nikada ne odustajte. To je vaš život, iskoristite ga!"