Mama Kristina Kos podijelila je svoju priču s poroda koji je završio carskim rezom. Budući da je akciju 'Podijelite priču' podržala Bebivita, Kristina će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

"Gle ju, izgleda ko' da nije nikad ni rodila!", veli mi frendica na kavi, dok promatra Klaru koja je iz sebe 'spuknula' jedno cijelo dijete prije ne godinu, ni mjesec, nego desetak dana. I evo je, s japekom pije kavicu, u lepršavoj haljinici, speglana, našminkana, nalakiranih noktića i bez ikakvih naznaka da je malo prije na stolu širila noge i iz sebe stisnula čovjeka od tri i pol kile. Čak je i ona Williamova princeza Kata imala mali trbuščić izašavši iz bolnice, ali ova je, brate mili, ravna ko daska. Za one koji ne vjeruju da je u njoj bilo živo biće, i još više, da je kroz nju i izašlo, evo ga, kraj nje u kolicima, spava snom pravednika dok mama skrče kavicu sa smeđim šećerom. Ne traži sisu, ne kmeči, ne kaka i ne bljuje, jer zna da je vrijeme špice i sad se pije kava.

Ali ni to nije sve! "Rodila je za sat vremena!", divi se moja frendica. "Puko joj je vodenjak", nastavlja ona ovu bajkovitu priču, došla je u bolnicu, par puta stisnula i evo glavice! Mali je u tren oka bio vani. Malo su je razrezali, ima samo par malih slatkih šavića, ni ne osjeti ih. Mislim, baš divno, a sve me to donedavno ne bi nimalo zanimalo da tad nisam bila u blaženom stanju, s trbuhom većim od sisa, par tjedana prije tog 'prekrasnog' čina – poroda.

Kontam, tak ću i ja! Dva, tri sata, najviše četiri, i kak bi moja baka rekla: "Amen, meša, evo bebe!" Jeeeee! - mislila sam tad, kak bi ona Šušnjara iz Magazina zapiskutala - kako naivno, kako naivno. Iako mi muž nikad nije dao do znanja, ali nekako imam u podsvijesti da sam prilikom trudova zvučala još i gore od Šušnjare.

12 sati bolnih trudova pod dripom

Nabrijana brdom literature koju sam pročitala pripremajući se za porod, željela sam to obaviti prirodno, po mogućnosti bez lijekova, rezanja međice, kliješta, vakuma, lakta, skakanja po trbuhu i svega tome sličnog. Sanjala sam kako će moja beba izaći nakon što par puta stisnem, sretna i ozarena što vidi mamu.

No, nakon cijelog dana na stolu, molila sam Boga i sve svece da na meni izvedu bilo koju od ovih, maloprije navedenih invanzivnih metoda, samo da beba izađe, a ova 'bajka' završi. Ne, moja mala nije izašla za sat, ni dva, ni tri, već nakon više od 12 sati užasno bolnih trudova pod dripom, i ne, nije se pojavila glavica, nego sam u 22 sata išla na carski koji sam dočekala ko' ozeblo sunce.

Bila sam zahvalna svim svecima dok mi je anesteziolog u kičmu gurao iglu bez kraja i to mi je bio najljepši osjećaj na svijetu.
Iako je moj mužek, koji mi je masirao leđa, nosio vodu, dodavao labelo, slušao kako zavijam i cijeli dan skupa s pet babica (kojima svaka čast jer im možeš skakati po glavi, ali ne skidaju osmijeh s lica) blejao u moje međunožje, bio skeptičan prema carskom, ja nisam nimalo dvojila, već sam na papir koji me trebao obavijestiti o mogućim nuspojavama bez razmišljanja naškrabala svoje ime. Za razliku od mene, mužek je pomno čitao isti papir, a ja sam se samo nadala kraju svojih muka. 

Beba se nije spuštala

I ne, moj porod nije išao glatko, moji trudovi nisu dolazili u jednakim razmacima, nego sam dvije noći prije, koje nisam prospavala, imala lažne trudove. Ne, nije mi puko' vodenjak, nego su mi ga probušili jer su trudovi trajali već treći dan. Nije bilo glavice i beba se nije spuštala, a otvarala sam se brzinom puža i kornjače skupa. Zacementirana.

Neki me mladi i nadobudni ginekolog, koji je vjerujem, želio samo dobro, prilikom trudova uvjeravao da je porod najljepše iskustvo koje ću pamtiti do kraja života. Da sam ja trudnica za poželjeti. Pričao mi je slatke priče kako je i njegova supruga prirodno rodila dvoje djece. Bodrio me kako sigurno mogu izdržati još nekoliko sati iako moram biti na dripu jer nemam dovoljno jake svoje trudove. A ja sam samo mislila: "Vadite ju vaaaannnnn! Odmaaahhh!" I usput povraćala od bolova.

I na kraju te 'bajke', pali trudovi, beba se nije uopće spustila i konačno je doktor odlučio - idem na blaženi carski. Za 10 sam minuta svoju curku čula kako plače. Odmah su mi je dali da ju vidim, pozdravim i poljubim. Bilo je neminovno ne pomisliti: "Gotovo je, hvala ti Bože, nikad više!" Odnijeli su je tati, koji je fotkao njene prve trenutke i s njom proveo njenih prvih 15 minuta, u suzama od sreće.

Tako je završilo moje prekrasno iskustvo zvano porod i ovom prilikom pozdravljam sve one koji su mi tvrdili da trudovi bole kao malo jača menga, a porod traje par sati. Imala sam ja svakakvih mengi, pa i onakvih od kojih sam puzala od boli, ali ovo nije bila jača menga nego tsunami menga.

Jedina je istina od svih priča koje sam čula da sve zaboraviš kad vidiš svoje dijete. Naravno, uvijek se sjećaš tog 'prekrasnog' iskustva, ali bol postane manje važna. Ona je prekrasna, ima velike oči, puno kose i zove se Iskra. Ona je moja. Odmah ju volim, beskrajno.

Natjecanje koja je brža

Uglavnom, nekako mi se čini da je cijela ta priča oko poroda postala kao neka vrsta natjecanja koja se žena najbrže i najbezbolnije porodila. Možda bi bilo najbolje nositi sa sobom štopericu da bismo mogle reći – e, ja sam bila pet minuta brža od tebe! Po mogućnosti uz što manje boli, stiskanja i skvičanja, a o pucanju nema ni riječi. Najbolje je kad se možeš pohvaliti da te nisu ni rezali, jer ti je mužić gurao palac i dobrano raširio međicu. Ako ipak dođe do rezanja, dobro je dok se radi o samo par šavića. O izgledu da i ne govorim. "Ti si rodila? Ma nemoguće! Izgledaš savršeno!" E, tako trebaju zvučati prolaznici kad lepršavo šetaš svoju malu bebicu.

Moj porod je davno izašao iz mode. Nisam in. No u jednu kategoriju ipak spadam – mršavija sam nego kad sam ostala trudna, ali to je već druga priča koja pak sobom nosi drugu vrstu komentara, no o tome drugi put. I tako zadnji dan, dok ležim u rodilištu varaždinske bolnice i stalno, ali stalno, gledam svoju štrucu, tati šaljem slike i već poznajem svaki njen i najmanji izraz lica, u moju sobu stiže mama – bez bebe.

Mama bez bebe

Šok. Ona nakon carskog leži u bolovima, a krevetić kraj nje prazan. Osjećam neugodu dok  kraj nje mazim i hranim svoju curku. Sestra joj, nakon njenog pitanja gdje je beba, kaže da pričeka dolazak doktora jer ona ništa ne zna. Pomislim, dajte ljudi, smilujte se, recite joj barem da je beba dobro. Uskoro dolazi doktor i objašnjava kako se bebi pupčana vrpca dva puta omotala oko vrata, što ju je vuklo gore, a trudovi dolje.

Ostala je bez zraka i na intenzivnoj je, ali se dobro oporavlja. Kroz sat vremena sestra joj donosi curicu da ju mama nakratko vidi, na čemu je ona bila beskrajno zahvalna i uvjerena da će sve biti dobro. Kad sam otišla kući, bebica još nije bila s njom, no nadam se i vjerujem da je sada doma s mamom i tatom, zdrava ko dren.

U trenutku kad je u sobu stigla mama bez bebe pomislila sam: "Ma, mogla sam izdržati na stolu još 12 sati, udebljati se 110 kila, trpjeti još mjesec dana lažne trudove. Ma, mogla sam sve, samo da je Iskra dobro i da je stalno, stalno kraj mene." 

Budite zahvalni kad vam je dijete zdravo jer nismo ni svjesni koliko smo zapravo sretni kad to malo biće sretno diše pored nas i čini nas boljim ljudima.

U siječnju podijelite svoju priču o dojenju

U siječnju dijelimo iskustva s dojenjem i pozivamo vas da nam pošaljete svoju priču. Ako još niste, registrirajte se i sprijateljite se s profilom Klokanica na našoj društvenoj mreži te nam kroz Poruke ili Poruke redakciji pošaljite svoju priču. Najbolje priče ćemo objaviti, s vašim imenom i fotografijom, ili anonimno, ovisno o vašoj želji.