Nakon desete je, kaže, prestala brojati umjetne oplodnje koje su joj bile potrebne da ostvari svoju veliku, veliku želju – da postane mama. Iako dosad nije govorila o tome, nakon pet godina odlučila je ipak s javnosti podijeliti svoju priču. Priču o putu koji je bio sve, samo ne lak, priču o ustrajnosti u želji jedne žene da postane majka, priču o tome koliko je puta padala i dizala se, priču koju može razumjeti samo žena koja je prošla slično podijelila je za časopis Gloria.

Godinama je pokušavala ostati trudna, ali joj to nikako nije polazilo za rukom. Sve dok nije uspjela. Te dvije rečenice zvuče tako jednostavno i lako, a to je tako daleko od istine i onog što je Dvina Meler prošla na svom izrazito teškom putu. Nada koju nosi svaka započeta trudnoća i očaj kad se ta trudnoća prekine ili onaj očaj kad se niti ne začne teške su toliko da zbog njih pada u vodu i beskrajna fizička bol koju je osjetila u raznim fazama postupaka kojima je nastojala zanijeti.

„Aspiracija jajnih stanica bila je iznimno bolna, krvarila sam tijekom zahvata, ali to mi nije bilo važno. Samo sam željela postati mama,“ ispričala je Dvina. „Dani su prolazili kao godine... a onda me trećeg dana nazvao doktor da dođem na transfer. Bila sam pozitivna i nestrpljiva, jedva sam čekala da prođe dovoljno vremena kako bi mogla napraviti test na trudnoću. Međutim, bio je to hladan tuš. Trudnoća se nije dogodila. Tuga zbog neuspjeha iako sam na njega bila spremna, riječi ‘imate još puno pokušaja‘ i oluja hormona koja je šibala mojim tijelom... dosta loš osjećaj, ali nema veze, idemo ponovo. Drugi put. Treći put. Peti put. Sedmi put. Osmi put. Deveti put... Nakon desetog puta prestala sam brojati.“

Imala je 15 izvantjelesnih ciklusa oplodnje, a posebno su joj na tom putu smetala pitanja onih koji nisu ništa znali o njenom putu. „Smetala su me klasična ‘želiš li djecu‘ i ‘kad ćeš postati mama‘ pitanja kojekakvih znatiželjnika i dušebrižnika jer su time, ne poznavajući me i ne znajući što prolazim, duboko zadirali u moju intimu, moju borbu, svetinju o kojoj mi se nije pričalo,“ iskrena je Dvina.

Nakon jedne izrazito teške i bolne epizode s oplodnjom, koja ju je potresla i psihički i fizički, liječnik joj je rekao da bi ipak pokušao opet. A ona je pristala, jer je znala da nikada neće odustati. Tog puta test je pokazao plus i trudnoća je uistinu bila tu! No, zbog visokog rizika, Dvina je cijelu trudnoću doslovno preležala, čak bez odlazaka na toalet. No, u 26. tjednu se pokazalo da je plodova voda inficirana i da mora na hitni porod, a ona je inzistirala na carskom rezu, jer je znala da je to jedina šansa u takvim slučajevima.

„Naš Tristan se zbog mojih mnogobrojnih mioma koji su buknuli rastom tijekom trudnoće i doslovno mi izmasakrirali maternicu, rodio hitnim carskim rezom u 26. tjednu trudnoće s 830 grama. U bolnici je proveo 115 dana, od toga dugo vremena na respiratoru. Bilo mi je neopisivo teško, ali znala sam da nije situacija da očajavam i oplakujem što nam se dogodilo nego da ubacim u višu brzinu; stisnem gas, ogrnem se pozitivnom energijom i borim zajedno sa Tristanom. On je trebao moju snagu, moj fokus i nježnost kako bi se i sam mogao nastaviti boriti. Nisam si niti jedan jedini put dozvolila da zaplačem pored njegovog inkubatora. Naprotiv, sve dane i noći koje sam provela uz njega u bolnici, provela sam pružajući mu pozitivnu energiju, mazeći ga, pričajući mu, zbijajući šale. Svaki njegov napredak, pa i onaj najmanji, glasno sam bodrila, često sa pljeskom. Iznimno mi je bilo stalo da u svojoj borbi osjeća moju konstantnu ljubav, optimizam i podršku. I uspjeli smo pobijediti.“

Tristan je danas zdrav petogodišnjak, koji zna cijelu priču o tom kako je začet, a osim rođendana, svake godine slavi i „stvorendan“, što se obilježava, kaže Dvina, velikim obiteljskim putovanjima.