U sklopu akcije dijeljenja priča na Klokanici, ovaj mjesec pozivamo vas da podijelite svoju priču s porođaja. Rođenje djeteta mijenja nas i cijeli naš svijet, a sam porod jedno je od najintenzivnijih iskustava u životu žene. No svaka žena je drugačija, pa tako i svaki porođaj.

Podijelite svoje iskustvo s poroda! Pošaljite nam priču, a objavljene priče nagrađujemo

Naša čitateljica koja je željela ostati anonimna, podijelila je svoje iskustvo s poroda i događajima nakon njega, a dobila je i poklon paket Superfoods. Ovo je njena priča.

Pregrađena maternica

Majka sam djevojčice od 18 mjeseci. Kad je već toliko vremena prošlo od našeg prvog susreta oči u oči stvarno ne znam. Vrijeme leti. Zove se Rita. Bilo je kojekakvih neumjesnih komentara, ali nisu me se doticali. Da, kršćanski, i da, molila sam se zaštitnici nemogućih slučajeva.

Pišem svoje iskustvo s poroda ponukana člankom koji sam nedavno pročitala na Klokanici. O anomalijama maternice. Mislim da su mi tek tada posložile stvari oko moga poroda. Mislim, uistinu ne znam. Ali prosudite sami, jer moja priča ide ovako.

Prije desetak godina na rutinskom godišnjem pregledu ginekologinja mi je spomenula nekakvu pregradu na maternici, slabiju, ali kao nešto je uočila. Dobro. Danima sam plakala. No prošlo, kao i sve u životu. Došlo je vrijeme kad sam poželjela to malo čudo: sve u svoje vrijeme. Tako je došao plusić na testu, a ona stigla u rujnu 2014. godine.

'Šuti, miruj i leži tu'

Tijekom trudnoće u nijednom trenutku ona nije spomenula tu famoznu pregradu. I prošlo je tih 9 mjeseci prebrzo!!!! I tako 2 tjedna prije poroda po svom običaju aktivna 100 na sat jer sam se to i trudila biti u noći (00:30 h) samo osjetim oticanje vode. Puno vode. Dakle to je to. I? Što sad? Svi mogući planovi doslovce u trenu padaju u vodu. Što duže ostati kod kuće, hodati, bla bla bla. Prvorotka kojoj je pukao vodenjak: ma glavom bez obzira u bolnicu. A možda sam trebala pričekati jutro. Ali sad to mogu pričati.

Dolazim na zadnji kat odjela GINEKOLOGIJE. Strah, panika, suze. Znam šta me čeka. Tete smo naravno probudili. Nisu baš bile oduševljene tim činom, očito se vidjelo. Pregledavaju me i što sad snjom? Ne znaju ni one same. Ma zašto me niste pustile da tumaram hodnicima? Ma lezi ti tu na krevet, mi te pokopčamo na CTG i čekamo. Probude doktoricu nevoljko. Stiže, poviri i kaže, pustite je neka se prirodno otvara i vrati se nazad u krevet. Ali, evo opet ponavljam nije mi jasno zašto me nisu pustile da hodam. Kako da se beba spusti u porođajni kanal u ležećem položaju. Šuti, miruj i leži tu.

Bol je bila podnošljiva do dripa

Do jutarnje smjene bila sam već otvorena 10-ak prstiju, ali moja Rita ne silazi odozgo. Ni slovo nisam ispustila jer moje iskustvo je da ta prirodna bol, kojom se žene porađaju, kako bi trebalo biti i ostati je za mene bila sasvim podnošljiva (ponavljam - moje iskustvo, svaka majka ima drugačiju percepciju i ovim putem nikoga ne osuđujem). Kamo sreće da je to moglo sve ići prirodno. Ajme, sreće! No zbog umora i iscrpljenosti (nisam spavala, znači, cijeli dan, cijelu noć jer taman kad sam se spremala u krevet pukao mi je vodenjak) molila sam ih da nešto već učine.

Znači oko mene preklop smjena, dvije djevojke na stažiranju i svi se virnu u moje međunožje. Ali dobro samo već više završite. Tada dobivam famozni drip. Ne želim se osvrtati na količinu bola u tih sat i pola vremena. NEMA PREDAHA IZMEĐU TRUDOVA, NEMAAAAAA. Ali neka ja još uvijek ležim. Znači čisto ležanje od 2:00 u noći do 9:40 do kad je moja djevojčica izašla.

Kako izgleda porod uz drip?

Odlučile napraviti skok da beba izađe

Priznajem kad su mi dali taj „ludi“ drip, vikala sam. Stisnula sam čak i babici ruku da je imala ogrebotinu. Nisam se mogla suzdržati. Žao mi je, ali tako je. Jedan bok, drugi bok, pa dajte žene jel vi porađate prvi put ili? Molila sam da to završi i tada su odlučile napraviti skok da Rita izađe van.

Prvi neuspjeli, srušile me na drugi kraj kreveta, a s drugim je izletjela. BOGU HVALA. Prva pomisao samo plači. I plakala je. Bože, hvala Ti. A osjećaj je fenomenalan. Ma odličan kad je gotovo. Naravno da su me cvaknule. Kasnije krpale (sada je to ožiljak veličine 1 – 2 cm). No briga me vani je i super jeeeee. Rodila sam. Nešto najbolnije, ali i najljepše, ali stvarno. Neprocjenjivo.

Zašto sam na početku spomenula tekst o anomalijama maternice? Eto jer u njemu piše da se zato bebe ranije rađaju i teže izlaze van. Možda je moglo biti drugačije da se obratila pozornost na to. Ali šta bi bilo kad bi bilo. Možda sam mogla imati porođaj bez dodataka. Kasnije sam imala dolje ogroman hematom. Dobro. Nisam mogla hodati, sjediti, ništa dva tjedna. Ali neka prošlo.

Ostalo je nešto gore od toga svega. Nisam se osjećala nikako dobro. Tresavice i temperatura svaki dan. Po savjetu pedijatra u vezi toga: popijte lekadol jer se miješa krv i mlijeko. Rita je dojena do 11 mjeseci.

'Zbog pucanja i više od 100 šavova, nakon poroda počinje moja noćna mora'

'Čudo je što ste živi'

Na redovan pregled kod moje ginekologinje došla sam na red tek dva mjeseca nakon poroda. Legla sam na stol, a ona hladno: "Morate na hospitalizaciju odmah". ODMAH. Čudo je što ste živi. Ostao vam je komad posteljice. Dolazim ponovno na stol dva mjeseca nakon poroda naravno na famoznu kiretažu. A one u čudu s komentarima: "Vas Bog stvarno voli. Obično žene umiru u roku od mjesec dana od poroda zbog sepse".

Dobro, ajmo dalje. Pregled: jutro nakon zahvata opet bol. "Samo da vam kažem dok smo Vam obavljali zahvat dobili ste šav". O pa zar opet. Ali nema veze preživjele smo i to. Prošlo je žive smo i zdrave obje. 

Izdajala sam svježu krv

Do ponovnog susreta sa ginekologijom jer je moja Rita toliko vukla prilikom dojenja da mi je pukla žilicu. A nakon toga izdajala sam čistu, svježu krv s mlijekom, pomiješanu sa sukrvicom. I to mjesec dana nakon zahvata. Sve ovo pratilo je nas dvije kroz prva tri zajednička mjeseca. Vrijeme koje nam je trebalo biti najljepše i kao takvo ostati u sjećanju. Ali nije. Ma no nema veze. Moralo je tako biti. Zašto? Ne znam, "netko od gore vidi sve povlači konce i igra se". Đ.B.

'Milijun puta dnevno htjela sam odustati od dojenja'

A danas? Danas uživamo. Ona je nešto najljepše što ti život daruje. Najveći polon. Razlog za život, osmjeh i jutarnje ustajanje. Snaga. Koliko smo mi žene jaka bića. Jača od muškaraca. Ali, pssst to oni ne znaju. Oni žive u uvjerenju da su oni najjači.

Volim te, djevojčice moja

Ti sada samo rasti. A ja želim biti dobra mama. Ne super. Ne zato jer smatram da netko ne može biti super mama, samo smatram da je dovoljno da budem dobra. Da te naučim da budeš djevojčica sa snovima jer ćeš onda jednog dana biti žena sa vizijom. Da te naučim da odjeća ne čini čovjeka. Kao ni pokloni. Da si najljepša i da budeš puna samopouzdanja. Da ne osuđuješ druge jer ovo društvo je itako već zatrovano, previše. Da vrijediš i da si jednaka isto kao i ona deseta djevojčica u školi (jednog dana). I ono najvažnije da voliš samu sebe jer tako ćeš voljeti i sve druge bez obzira koliko bili različiti od tebe.

Trudit ću se, ali ću te onda jednom i morati pustiti kroz vrata da izađeš u vanjski svijet. A što će se onda dogoditi. Ne znam. Vidjet ćemo. Volim te, djevojčice moja.

Akciju dijeljenja priča od 1. do 29. ožujka podržava Encian i autori četiri objavljenih priča dobit će Superfoods pakete.

Podijelite svoje iskustvo s poroda! Pošaljite nam priču, a objavljene priče nagrađujemo