Roditelji često traže načine kako djecu motivirati na aktivnosti koje im nisu među omiljenima, a jedno od pravila koje se spominje je ono vrlo jednostavno: koliko minuta nečega, toliko minuta nagrade.

Ideja iza toga je prilično logična: trud se odmah povezuje s nečim djetetu privlačnim, bez dugih objašnjenja i uvjeravanja. Upravo sam to pravilo odlučila isprobati kod kuće, i to u situaciji koja nam je već neko vrijeme zadavala probleme - čitanje i igrice na mobitelu.

testirali smo Trebaju vam jedna deka i pola sata: Mama, mama, ja vozim!

Jednostavno pravilo koje je uklonilo pregovaranje

Moj sin ima 9 godina i zapravo nije ništa posebno ovisan o ekranima. Ima dovoljno aktivnosti i nema dovoljno vremena za ekrane. No igrice koje su bile popularne u razredu i na nogometu, postale su i njemu zabavne, a meni se učinilo da su mu malo - previše zabavne. Odnosno, učinilo mi se da bi i to malo slobodnog vremena koje ima mogao utrošiti pametnije. 

Budući da ima dovoljno aktivnosti na kojima je fizički aktivan, znala sam da mu treba neka mirna aktivnost. Nije bilo dileme da je čitanje najbolji izbor. 

Dogovor je bio vrlo jasan: koliko minuta čitaš, toliko minuta možeš igrati igrice. Nije bilo dodatnih uvjeta ni prostora za pregovaranje, jer mi je cilj bio maknuti svakodnevno nagovaranje i pretvoriti čitanje u nešto što ima smisla i jasnu “vrijednost”.

U jednom trenutku smo to pravilo malo prilagodili pa je minute skupljao kroz tjedan, a onda ih za vikend koristio za igrice, što mu je dodatno povećalo motivaciju. Imalo je to za njega i neku dodatnu “težinu” – kao da ne troši odmah, nego svjesno štedi za kasnije. Upravo to čekanje vikenda učinilo je igrice još privlačnijima, ali i čitanje smislenijim.

Ipak, trebam naglastiti kako nisam bila stroga oko minuta, sve je bilo dosta odokativno, bez mjerenja u sekundu i minutu. Pravilo je više služilo kao okvir i motivacija nego kao nešto što se mora precizno pratiti.

U početku se sve vrtjelo oko minuta

Prvih nekoliko dana čitanje je bilo isključivo sredstvo kojim bi se stizalo do cilja. Gledalo se na sat, brojale su se minute i pazilo da se odradi točno onoliko koliko treba da bi se “zaradilo” vrijeme za igrice. 

I to me nije nimalo iznenadilo. S obzirom na okolnosti i dotadašnje stanje, a i utjecaj okoline, bilo je zapravo potpuno očekivano.

Promjena koja se dogodila usput

Nakon nekog vremena počela sam primjećivati male, ali važne promjene. Sve rjeđe je pitao koliko još treba čitati, sve manje je gledao na vrijeme, a sve više pratio što se događa u knjizi. 

U jednom trenutku čitanje je prestalo biti samo “put do nagrade” i počelo je dobivati vlastitu vrijednost.

Nisu bile važne samo igrice

Iako na prvi pogled izgleda kao način za kontroliranje vremena na mobitelu, moj cilj zapravo nije bio smanjiti igrice, nego potaknuti čitanje i pomoći mu da stekne sigurnost u toj vještini. U tom trenutku čitanje mu nije bilo prirodno ni lagano, pa mi je bilo važno da ga kroz nešto što voli postupno “uvučem” u tu naviku.

S vremenom se to i pokazalo kao dobar potez – danas čita odlično, prati tekst bez problema i u školi se to jasno vidi. No najveće iznenađenje dogodilo se potpuno spontano. Iako bi nakon čitanja imao određeni broj minuta za igrice, često ih nije iskoristio do kraja.

Zašto ovakav pristup ima smisla

Ovakvo pravilo djeci daje osjećaj kontrole jer sami odlučuju koliko će vremena uložiti i što će za to dobiti. Istovremeno se izbjegava pritisak, a navika se gradi postupno, bez osjećaja da im je nešto nametnuto.

Naravno, neće svako dijete reagirati isto i ovo nije univerzalno rješenje. Ali može biti jednostavan način da se smanji svakodnevno natezanje i da se čitanje uklopi u rutinu na prirodniji način. 

U našem slučaju to je značilo manje rasprava, ali i nešto što nisam očekivala - da za čitanje više nije potreban stalni podsjetnik. A to je, dugoročno, možda i najveća promjena.

Možda je upravo u toj jednostavnosti i najveća vrijednost ovakvog pristupa. Ne traži puno pripreme, ne traži posebne alate niti složena pravila, a može donijeti promjenu tamo gdje je najčešće najteže, u svakodnevnim, malim situacijama koje se stalno ponavljaju. Ponekad nije potrebno potpuno izbaciti nešto što djeca vole, nego pronaći način da se to pametno poveže s onim što želimo potaknuti.

U našem slučaju to je bilo čitanje, ali isto se pravilo može primijeniti i na neke druge navike: pisanje zadaće, vježbanje ili bilo koju aktivnost koja zahtijeva malo dodatne motivacije. Važno je da dijete vidi smisao i da ima osjećaj da svojim trudom nešto dobiva, a ne da mu se nešto oduzima.