"Čvrsto i nepokolebljivo uvjerenje da je njezino tijelo lijepo te da u sebi nosi moćnu čaroliju stvaranja, pravo je svake djevojčice koje se stječe rođenjem. Upravo ono predstavlja temelj duševnog i tjelesnog zdravlja koje će je pratiti tijekom života", piše u predgovoru svoje nove knjige 'Prekrasna djevojčica' američka ginekologinja dr. Christiane Northrup, autorica popularnih priručnika o ženskom zdravlju, među kojima su najpoznatiji 'Žensko tijelo, ženska mudrost', 'Mudrost majčinstva' i 'Mudrost menopauze'. Knjiga 'Prekrasna djevojčica', koju je napisala zajedno sa spisateljicom Kristinom Tracy, a ilustrirala ju je Aurelie Blanz i kod nas ju je izdala Planetopija, namijenjena je prije svega djevojčicama od četiri do osam godina, iako će u njezinim jednostavnim i snažnim porukama i prekrasnim ilustracijama sigurno uživati i starije djevojčice, kao i odrasle žene. 

Mi smo o ovoj dojmljivoj knjizi, ali i o utjecaju roditelja na stvaranje slike o sebi i svome tijelu kod djevojčica, razgovarali s psihologinjom i psihoterapeutkinjom Zorom Subotić. Iskusna psihoterapeutkinja koja je sedamnaest godina radila na neurološkoj klinici KBC-a Rebro, a sada je i edukatorica gestalt psihoterapije, kaže da i dalje otvara pitanje kako odnos prema tijelu, rani razvoj djeteta i odgoj određuju budućnost osobe i kako pomoći ljudima da se oslobode loših utjecaja, da mijenjaju i prihvaćaju sebe, da ozdravljuju i da se oslobađaju bolnih, neugodnih stanja i simptoma u svom tijelu, odnosima, privatnom i profesionalnom životu.

Slikovnica za majke i kćeri

Knjigu 'Prekrasna djevojčica' Zora Subotić smatra "prekrasnom, mudrom, lijepo sažetom i ilustriranom porukom o odnosu prema vlastitom tijelu i važnosti ranih poruka koje majka šalje svojoj kćeri" te objašnjava:

"Djevojčica koja odrasta sa zdravim porukama o svom tijelu prihvaća sebe, razvija samopouzdanje i samopoštovanje, nauči se brinuti za sebe i biti odgovorna prema sebi pa tako i u odnosu prema drugima. Razvije se u zadovoljnu osobu koja poznaje i cijeni svoje istinske potrebe, može uživati u životu, ostvarivati se. Pritom se ne mora stalno dokazivati i potvrđivati ni natjecati s drugima. 'Prekrasna djevojčica' izražava te poruke na veoma lijep i snažan način. To je priča kojom majke mogu uspavljivati i buditi svoje kćeri. Isto tako to je i knjiga-slikovnica koja će dirnuti sve male i nenahranjene djevojčice sakrivene u majkama i podsjetiti ih da nikad nije kasno da preispitaju poruke koje su one dobile i počnu ih mijenjati."

Za zdrav odnos prema sebi ključni su roditelji

Za razvoj zdravog stava prema sebi, koji uključuje prihvaćanje i poznavanje svoga tijela, prepoznavanje i uvažavanje vlastitih potreba, brigu o njihovu zadovoljenju, njegovanje sebe, svojih istina, osobnosti, posebnosti, kao i slobodu od pritisaka izvana koji nameću standarde što se "mora" i "treba", što je "lijepo", "dobro", "zdravo", "pametno", "korisno" itd., po mišljenju psihologinje, ključni su roditelji.

Njihov odnos prema djevojčici, a jednako tako i prema dječaku, i poruke koje šalju – ne samo onime što govore, već i načinom na koji se odnose i što rade djetetu – zapravo određuju sudbinu djeteta. Budući da je prvi i najintenzivniji odnos koji dijete doživljava odnos s majkom, ona ima presudnu ulogu i šalje poruke koje će kasnije odrediti život njene bebe, naglašava Zora Subotić i dodaje:

"Poruka – tvoje tijelo je prekrasno takvo kakvo je, poštujem tvoje potrebe i ne namećem ti očekivanja koja nisu u skladu s tvojom prirodom, čujem te, doživljavam i odgovaram na to što ti osjećaš i izražavaš; tu sam za tebe, ti si u redu, tvoji osjećaji su u redu i ja te uvažavam i dajem ti ono što je tebi sad potrebno – to su poruke koje djetetu omogućuju da raste i bude zdravo i dobro.

A što su to djetetove stvarne potrebe koje je važno čuti i prepoznati – one se mijenjaju kroz razvoj jer se i dijete mijenja i odrasta. U prvoj godini života bitno je da majka prepozna i zadovolji osnovne tjelesne i psihološke potrebe djeteta – potrebu za hranom, snom, ugodom, kontaktom, osjećajem sigurnosti… Kasnije se dijete polako odvaja, postaje samostalnije, istražuje svijet. Roditelji u tome trebaju biti prisutni upravo toliko koliko je djetetu potrebno, a opet – bez previše nametanja nečeg izvana.

Razlikujte stvarne i nametnute dječje potrebe

Djevojčice nemaju prirodnu potrebu za bezbroj barbika, ružičastim mobitelima, dizajnerskim haljinama, bezbroj pari cipelica. To su lažne, nametnute potrebe. One mogu biti zabavne i veseliti male djevojčice, ali za emocionalno i tjelesno zdravlje nisu bitne. Ako prave potrebe nisu zadovoljene, ove lažne će se kasnije razmahati i stupiti na scenu kao zamjena, koja naravno nikad ne može zamijeniti ono sto je stvarno bitno. Dijete koje raste u atmosferi sigurnosti, ljubavi, prepoznavanja, uvažavanja i podrške osjeća se sigurno, voljeno i slobodno. To je zdravo dijete."

Nasuprot tome, negative poruke obično šalju nesigurne majke koje nisu u dobrom kontaktu same sa sobom i kojima je puno važnija slika na van nego kako se njena djevojčica osjeća, što joj stvarno treba i tko je ona. Njima je važnije da njihova djevojčica bude dobra, nego da bude dobro. Psihologinja objašnjava da majke koje šalju nezdrave poruke zapravo same nisu doživjele prihvaćanje i zdravu podršku od svojih roditelja i ponekad su to žene koje se naglašeno trude biti dobre majke, žrtvuju se, trude i rade puno toga što, nažalost, njihovima djevojčicama nije uopće potrebno, i iz "dobrih namjera" pokušavaju svoje dijete silom ukalupiti u neku poželjnu sliku i shemu života u kojoj se zna "što i kako je dobro i kako treba".

Kako mama hrani svoje dijete?

Taj se pristup može vidjeti i u načinu na koji majka hrani svoje dijete: "U ovom slučaju, ona ne hrani dijete kad dijete osjeti glad, već ga hrani svakih nekoliko sati 'jer to tako treba', što nažalost podržavaju i neki 'autoriteti' koji ne razumiju suštinu ranog razvoja. Posljedica takvog tretmana jest da dijete osjeća veliku frustraciju, s vremenom mora potisnuti svoje prirodne impulse koji mu poručuju kada je gladno i mora jesti 'kad se jede'.

Ili, na primjer, neke majke nude hranu djetetu da ga umire svaki put kao odgovor na plač, dijete to s vremenom prihvati jer nema izbora i tako opet gubi kontakt sa svojim tijelom koje nije bilo uvaženo. S vremenom izgubi kompas pa se kasnije u svakoj neugodnoj situaciji 'tješi' hranom.

Na sličan način dijeluju situacije u kojima je dijete posramljeno, ili kada dobije krive poruke o seksualnosti – zbog toga kasnije ima problem s vlastitom seksualnošću u kojoj se ne snalazi, razvije promiskuitetno ponašanje ili potisne seksualnost kao nepoželjnu ili problematičnu.

Dijete uvijek izgubi bitku između toga hoće li slušati sebe ili će slušati one koji se brinu o njemu – jednostavno zato jer nema izbora, kaže naša sugovornica i dodaje kako ove primjere potiskivanja, iskrivljavanja, zanemarivanja vlastitih potreba i tjelesnih impulsa, jer nisu bili uvaženi, možemo proširiti na gotovo sve aspekte života, a posljedice su kasnije poremećaji prehrane, razni oblici ovisnosti, razvijanje krive slike o vlastitom tijelu, problemi u odnosu prema sebi i drugima.

Dobra majka je majka koja je dobro

Budući da svaka majka svojoj kćeri želi samo najbolje, pitamo Zoru Subotić što žene mogu napraviti ako prepoznaju da same imaju stavove i uvjerenja koja sputavaju, a ne žele ih dalje prenositi kćerima.

"To kako se majke odnose prema sebi zapravo je presudno i određuje što će prenijeti svojim kćerima. Dobra majka je majka koja je dobro, koja je zadovoljna, sretna, koja prihvaća sebe, razumije sebe, uvažava sebe i svoje potrebe. Ako to ima, može to i prenijeti. Ako nema, ne može. Lanac loših poruka prenosi se s generacije na generaciju i važno ga je prepoznati i odmotati. Jedna od tipičnih grešaka koje majke čine jest da svojim djevojčicama žele omogućiti sve ono što one nisu imale. Naoko to izgleda jako dobro i plemenito, požrtvovno i brižno. No, problem je u tome što postoji opasnost da će majke tako promašiti potrebe svog djeteta i istinu o svom djetetu kao posebnom biću te mu pružiti nešto što nesvjesno same žele.

Drama djevojčica je u tome što u svoj život često ponesu teret očekivanja i neiživljenih potreba i želja svojih majki. Sva djeca na svijetu žele biti prihvaćena i zato nastoje ugoditi, ispuniti njihova očekivanja – to nije dobar put, jer izdaju sebe. Da bi majke to izbjegle, važno je da mogu prepoznati i pobrinuti se za sebe, svoje potrebe i želje. Njihove djevojčice nisu produžetak njih već su posebna bića. Majkama je u toj najodgovornijoj ulozi na svijetu – odgoju djeteta – potrebna podrška, znanje, strpljenje.

Važno je da smiju i pogriješiti, da ne moraju imati osjećaj krivnje, već da su slobodne učiti, razvijati se, znajući da je put razvoja polagan, a da se greške mogu ispraviti. Na putu razvoja mogu im pomoći njihovi partneri, stručnjaci, prijateljice, a najvažniji vodiči su im njihove kćeri koji im stalno pokazuju put. Uvijek je pravi trenutak za takav početak. Nikad nije kasno. Svaka je promjena značajna. Sve ono što same usvoje, majke će biti spremnije prenijeti i svojim kćerima", zaključuje psihologinja.