U lipnju prošle godine inicijativu "Pravo svakog djeteta na školski obrok" pokrenule su četiri profesorice Pravnog fakulteta, Studijskog centra socijalnog rada u Zagrebu: Izv.prof.dr.sc. Ivana Dobrotić, Izv.prof.dr.sc. Olja Družić Ljubotina, Izv.prof.dr.sc. Marijana Kletečki Radović i Izv.prof.dr.sc. Antonija Petričušić. 

U svom stručnom i znanstveno-istraživačkom radu, profesorice se bave pravima djece i roditelja, problemima siromaštva, društvenim nejednakostima i stigmatizacijom kojoj su djeca ranjivih skupina u Hrvatskoj nerijetko izložena. Potaknute stručnim saznanjima, pojedinačnim slučajevima djece koja su, nažalost, u školskom sustavu ostala bez obroka i posljedicama COVID-19 krize odlučile su pokrenuti hvalevrijednu inicijativu koja se zalaže za uvođenje besplatne školske prehrane za svu djecu na području Republike Hrvatske, neovisno o socio-ekonomskim mogućnostima obitelji i partikularnim stavovima roditelja o školskoj prehrani. 

Profesorice smatraju da nijedno dijete u Hrvatskoj zbog siromaštva ne smije biti diskriminirano i traže da se osiguraju javna sredstva kojima će se jednako za svu djecu osnovnoškolske dobi omogućiti besplatna i kvalitetna školska prehrana.

Od inicijative "Pravo svakog djeteta na školski obrok" prošlo je više od 15 mjeseci, no do sada, ništa konkretno nije napravljeno. S profesoricama smo razgovarali o hvalevrijednoj inicijativi, siromaštvu u Hrvatskoj, budućnosti djece i mladih, ali i vladajućim političarima, koji su nažalost ostali nezainteresirani za inicijativu Pravo svakog djeteta na školski obrok. 

1. Statistički pokazatelji u pravilu nude malo saznanja o stvarnosti siromaštva u Hrvatskoj, odnosno kako je to iz dana u dan živjeti i boriti se sa siromaštvom. Vi ste sa suradnicima proveli jedno od prvih takvih istraživanja o siromaštvu djece u Hrvatskoj, možete li pojasniti istraživanje, što ste otkrili, kakvo je stanje u Hrvatskoj?

Istraživački tim sa Studijskog centra socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu proveo je između ostalih istraživanja koja se tiču problema siromaštva i socijalne isključenosti djece i jedno koje je drugačije i posebno po tomu što se na problem siromaštva djece pogledalo upravo iz perspektive djece koja siromaštvo žive iz dana u dan. Takvo istraživanje omogućilo nam je dobiti uvid u stvarnost siromaštva i u učinak koji siromaštvo ima na dobrobit i kvalitetu života djece. U istraživanje su bili uključeni učenici, srednjoškolci koji žive u uvjetima siromaštva u zajednicama različito kapacitiranim društvenim resursima, odnosno koji dolaze iz siromašnijih i bogatijih zajednica. Oni su iz svog životnog iskustva izvijestili i opisali različite aspekte svog života u kojima su zakinuti i zbog kojih nemaju jednake prilike i mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala, želja i budućnosti.

Djeca su ukazala na nemogućnost zadovoljavanja osnovnih uvjeta za život i borbu koju svakodnevno imaju njihovi roditelji u osiguravanju hrane za obitelj, održavanja doma toplim, plaćanja režijskih troškova, a onda i troškova koji se specifično odnose na potrebe djece. Govorila su i opisivala sav stres, tzv. “ekonomski stres” kroz koji proizlaze njihovi roditelji i oni sami jer primjerice ne mogu osigurati školski pribor, osnovni radni materijal koji je potreban učenicima u strukovnoj školi za praktičnu nastavu ili novac za hranu, užinu tijekom školskog dana. U intervjuima smo saznali da mnoga djeca, srednjoškolci, uopće ne jedu tijekom vremena kojeg provode u školi, a tu treba uračunati i vrijeme putovanja do i od škole. Ne jedu zbog toga što nemaju novac za užinu. Ukazali su na nejednakosti u pristupu obrazovanju i izvanškolskim aktivnostima za djecu i mlade koje roditelji ne mogu platiti pa djeca ostaju izvan takvih aktivnosti. Također, uočene su specifične razlike s obzirom na to žive li djeca u siromašnijoj ili bogatijoj zajednici. Djeca iz siromašnije zajednice iskazuju još skromnije uvjete života, mogućnosti školovanja i provođenja slobodnog vremena kao i bitno smanjenu dostupnost raznovrsnih usluga. Uglavnom ova djeca svoju perspektivu i budućnost vide izvan Hrvatske. 

2. Jesu li se produbile nejednakosti u posljednjih nekoliko godina i koji su glavni razlozi navedenog jaza?

Sigurno da su se nejednakosti produbile. Društvene ili ekonomske krize produbljuju nejednakosti u društvu pri čemu značajnije pogađaju najranjivije članove društva. Pandemija je velika zdravstvena kriza koja je značajno utjecala i na društveni i na ekonomski aspekt života pojedinaca, tako i društva u cjelini. Uslijed ove krize ponovno se pokazalo kako djeca u siromaštvu oskudijevaju u resursima koji su neophodni za svakodnevan život. Siromašne obitelji najčešće nemaju ušteđevine kojima bi primjerice napravile značajnije zalihe hrane, osigurala djeci informatičku opremu koja je bila nužna za on-line praćenje nastave ili plaćanja internetskog priključka i računa za internet.

Siromašne obitelji nemaju mogućnosti brze prilagodbe na krizu i problemi s kojima se nose se u kriznim vremenima mogu značajno produbiti. Ako siromašna obitelj ima određenu potporu kroz prava ili usluge organizacija i ustanova u društvu, npr. pučke kuhinje, besplatnog školskog obroka za djecu, sve to prestaje onim trenutkom kada se takva kuhinja zatvori ili djeca uslijed lockdowna ne idu u školu. Zatvaranjem škola i vrtića siromašna djeca ostala su bez potpore i usluga koje ostvaruju u tim ustanovama, a nije se pronašlo niti jedno drugo rješenje odgovora na taj problem. Primjerice, nitko nije razmišljao o tome što u životu siromašnog djeteta znači jedan besplatan obrok u školi. Također, ova kriza značajno je pogodila mnoge obitelji i utjecala na njihove prihode. Sve to utječe na život obitelji s djecom i mogućnosti da se kvalitetno zadovolje potrebe djece. 

3. Koliko u Hrvatskoj ima djece i mladih koji žive u siromaštvu ili su u riziku od siromaštva, koliko djece ide gladno spavati ili tijekom dana ne pojede topli obrok?

U Hrvatskoj, prema podacima Eurostata iz 2020. godine, živi 20.2% djece u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, pri čemu su nešto većem riziku izložena starija djeca, odnosno djeca u dobnoj skupini od 12 do 17 godina te djeca iz jednoroditeljskih obitelji. Isto tako, većem su riziku izložena kućanstva s djecom nižeg radnog intenziteta. Podaci Eurostata iz 2020. godine govore i kako 24% kućanstava u riziku od siromaštva ne može osigurati meso, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan. Nemamo specifične pokazatelje za djecu u tom pogledu, no važno je istaknuti da istraživanja pokazuju kako roditelji djece koja odrastaju u siromaštvu primarno prioritiziraju hranu (a i potrebe djece u odnosu na vlastite), odnosno pokušavaju djeci osigurati barem prehranu, no činjenica jest da ne mogu osigurati bazične namirnice poput svakodnevne konzumacije voća ili povrća te se te obitelji suočavaju s osiguravanjem prehrane optimalne za zdravlje djeteta.  

4. Osim inicijative, možete li pojasniti koji su konkretni i operativni načini kako se taj problem može riješiti?

Taj se problem može riješiti, kao prvo, dogovorom unutar Vlade RH koja će staviti interese djece u svoj fokus, te uvažiti činjenicu da se u ovom konkretnom slučaju radi o problemu koji treba biti visoko rangiran na njihovoj listi prioriteta. Drugo, novac za to se može osigurati kombinacijom sredstava koja su Hrvatskoj na raspolaganju putem izdašnih europskih fondova, te sredstava države i lokalnih zajednica. Na razgovorima kod nekih ministara nam je potvrđeno da je to novac koji je moguće osigurati, upravo kombinacijom ovih sredstava. No, bitno je da se pitanje školske prehrane usustavi kao pravo svakog djeteta te da sama usluga besplatnog obroka postane pravo svakog djeteta, a iz čega će proizlaziti obaveza države da za to osigura i proračunska sredstva. Dakle, potrebno je jedno trajno i sustavno rješenje, a ne da se to pitanje rješava kao dio stavki iz nesigurnih projektnih sredstava. 

5. Koliko bi koštali besplatni obroci za sve osnovnoškolce? Zašto je važno da je obrok besplatan za svu djecu, a ne samo za siromašnu.

Prema našim izračunima to je prije godinu dana bilo oko 273 milijuna kuna na godišnjoj razini, ako se radi o jednom mliječnom obroku dnevno (užina). No, problem je što hrana značajno poskupljuje, pa se već događa da se unutar nekih gradova iznos školskog obroka povećao čak za 50%. Baš zato je važno da država sad intervenira i na taj način prevenira daljnju eskalaciju cijena školskog obroka, gdje će se proširiti broj one djece kojoj roditelji ne mogu priuštiti taj obrok u školi. Što se tiče pitanja zašto je važno da svako dijete ima besplatan obrok, a ne samo siromašna djeca - odgovor je jasan. Prema Ustavu i zakonima RH osnovnoškolsko obrazovanje je obavezno za svu djecu i temelji se na načelu jednakog pristupa i jednakih mogućnosti za svu djecu.

Sustav osnovnoškolskog obrazovanja u cjelini, pa onda i školske prehrane unutar njega, jedan je od najvidljivijih “mehanizama” u osiguravanju jednakih prava i životnih šansi za svu djecu. Ukoliko taj sustav nije implementiran na univerzalan način, a to znači da je svoj djeci u školi ono što se zbiva unutar nje jednako dostupno, on izlaže djecu direktnoj društvenoj nejednakosti, stigmi, uskraćivanju jednakih životnih prilika te nepoželjnom međuvršnjačkom ponašanju, što vodi višestrukim negativnim psihosocijalnim, ekonomskim i zdravstvenim posljedicama za djecu, obitelj i društvo u cjelini. U konačnici, samo univerzalni sustavi mogu osigurati jednake prilike za svu djecu te ne proizvode rizik da će neka djeca, najčešće ona u riziku, ispasti iz sustava potrebne podrške. 

6. Od inicijative „Pravo svakog djeteta na školski obrok“ prošlo je više od godine dana, a ništa konkretno nije napravljeno. Jesu li premijer i resorna ministarstva pokazala interes za inicijativu i zašto do sada ništa nije učinjeno po tom pitanju?

Tijekom prošle jeseni i zime su nas na razgovor pozvali ministri resornih ministarstava kojima smo se obratili: ministar Fuchs, ministar Marić, ministar Aladrović i ministrica Tramišak. Bili smo i na razgovoru kod potpredsjednika Vlade RH Miloševića te kod predsjednika Milanovića. Svi su inicijativu načelno podržali i rekli da će se tražiti rješenja. No, nakon toga interesa s njihove strane da se riješi to pitanje više nije bilo. Premijeru smo se obratili nekoliko puta u nadi da će nas saslušati i dati zeleno svjetlo resornim ministrima da riješe to pitanje, no zasad nismo naišli niti na njegov odaziv. Nastojimo doći do njega jer se radi ipak o političkoj odluci koju treba donijeti i koja se tiče nekoliko resornih ministarstava koja treba okupiti.

Zašto još nije ništa učinjeno po tom pitanju možemo samo pretpostavljati. Možda zato što to da svako dijete u RH ima jednako dostupan školski obrok nije prioritet, a znamo da djeca u politikama i nisu neki osobiti prioritet. S druge strane, u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti se navodi da da će se to riješiti s uvođenjem cjelodnevne nastave u osnovne škole, za što je rok 2026. godina. Mi za to nemamo vremena, socijalna situacija je sve teža i potrebno je hitno uvesti tu mjeru u škole, a i općenito ojačati škole kao jedan primarni prevencijski prostor u kojem će djeci biti dostupne različite usluge. 

7. Kakvu poruku šalju nadležni djeci i mladima ignoriranjem ovog važnog pitanja. O kakvoj budućnosti gladno dijete može razmišljati, sanjati..?

Ignoriranjem ove inicijative djeca i mladi dobivaju poruku da ih političari spominju kada se treba na izborima izboriti za glasove njihovih roditelja, ali da obećanja zaboravljaju kad ih imaju priliku oživotvoriti. Demografska obnova nije samo stimuliranje rađanja djece, nego i poboljšanje uvjeta i kvalitete života sve postojeće djece. Na žalost, gladne djece ima, potvrdila su to i naša istraživanja, ali i iskustva ravnateljica i ravnatelja osnovnih škola u RH koje smo kontaktirali. Gladna djeca, očito, ne mogu prosperirati od obrazovnog sadržaja, a trpe i društvenu stigmu zbog siromaštva svojih obitelji.

8. Kolike su šanse da u školskoj godini 2021/2022. zaživi vaša hvalevrijedna inicijativa?

Bojimo se da ne prevelike. Proračunska konstrukcija za tekuću školsku godinu je zatvorena i sredstva za svima jednako dostupne obroke nisu osigurana u ovoj školskoj godini. No, to ne znači da ne treba dalje zagovarati i pokušavati osvijestiti koliko je bitno da sva djeca imaju jednake prilike i mogućnosti. U Hrvatskoj ne postoji jedinstven i regionalno ujednačen sustav školske prehrane, a situacija je posebice teška u nekim ruralnim sredinama te Jadranskoj regiji gdje nam podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazuju da je tamo najučestalija pretilost djece. Pristup kvalitetnoj prehrani nužan je za optimalan razvoj djece i jedna mjera kao što je pristup kvalitetnoj školskoj prehrani može nutritivno unaprijediti prehranu djece i poboljšati njihov fizički razvoj i zdravlje, ali i obrazovne ishode. Naime, djeca se teško koncentriraju i sudjeluju  u nastavi ukoliko nisu imala kvalitetan obrok. Osim toga, to je mjera koja pomaže smanjiti financijske izdatke za obitelji s djecom koje danas sve teže žive, ne samo one u riziku od siromaštva, nego i one koje ostvaruju neka prosječna primanja u Hrvatskoj. Stoga i Europska unija zemljama članicama sve više šalje poruku da treba eksplicitnije mjerama ciljati djecu te da su ulaganja u usluge koje su potrebne djeci ključne za održiv i uključiv razvoj. 

9. Kakva je budućnost društva u kojoj djeca i mladi nisu u fokusu prioritetnih politika? Što kao društvo možemo učiniti? Što biste poručili donositeljima politika u Hrvatskoj?

Budućnost je teška. Isto tako, negativni su aspekti takve politike već tu, samo je još nismo spremni uočiti i priznati si da nas je dostigla. Primjerice, obitelji iz ekonomski deprivilegiranih regija odlaze u inozemstvo. Djelomice odlaze i zbog toga što nemaju dojam da svojim radom oni i njihova djeca mogu osigurati dostojanstvenu sadašnjost i budućnost. Ukoliko želimo društvo u kojem i djeci i roditeljima donositelji odluka poručuju: „skrbimo o vašoj dobrobiti konkretnim mjerama“, trebaju nam oživljene inicijative poput ove koja osigurava da nijedno dijete osnovnoškolskog uzrasta ne bude gladno u svim danima u kojima pohađa nastavu. Važno je osvijestiti da je siromaštvo mladih u porastu te je to svojevrstan alarm za uzbunu i potrebu pojačanog djelovanja na području politika prema djeci i mladima. To je prepoznala i EU koja je pitanje prava djece stavila u središte unazad tri godine, a jedan je od bitnih rezultata toga i Europsko jamstvo za djecu koje ističe važnost pristupa djece besplatnim i kvalitetnim uslugama, s naglaskom na djecu u riziku. Između ostalog traži od zemalja članica da osiguraju pristup adekvatnoj prehrani, uključujući školske obroke. Važno je naglasiti kako studija koja daje uvid u ekonomski implementacijski okvir te financijske temelje jamstva za djecu daje prednost univerzalnim programima koji uključuju svu djecu u školski obrok, a kako bi se izbjegao rizik „isključivanja“ djece u potrebi te stigmatizacije siromašne djece i administrativni teret koji se veže uz ciljane programe. Potonje je posebice slučaj u RH koja ima 556 općina i gradova te se i suočila sa slučajevima „ispadanja“ djece u potrebi iz trenutnog sustava subvencionirane prehrane. 

Zahvaljujemo profesoricama Pravnog fakulteta; Izv.prof.dr.sc. Ivana Dobrotić, Izv.prof.dr.sc. Olja Družić Ljubotina, Izv.prof.dr.sc. Marijana Kletečki Radović i Izv.prof.dr.sc. Antonija Petričušić na razgovoru i nadamo se da će ova inicijativa doprijeti do šire javnosti te da će se pronaći trajno i sustavno rješenje s ciljem osiguranja jednakih prilika za svu djecu u Republici Hrvatskoj.