Razmjerno često priča se o dječjem samopoštovanju ili samopouzdanju, o tome što dijete može ili ne može te o tome kakvo je ono. Teme su to koje se tiču djetetovog pojma ili slike o sebi. Ovdje ćemo koristiti termin pojam ili slika o sebi kada mislimo na ono što dijete o sebi zna (tko i što je ono) te što o tome misli i osjeća, odnosno kakav odnos ima prema sebi i svom postojanju.

Kolika je djetetova svijet  o njegovom postojanju prilikom rođenja ne možemo točno znati, no svakako njegovo znanje i svijest o sebi razvija se tijekom djetinjstva. Kako dijete raste ono polako počinje upoznavati i razumijevati sebe. Postaje svjesno sebe i svog postojanja te polako stvara sliku o sebi – o tome "tko sam ja". Usporedo s tim ono razvija i određene osjećaje i stavove prema onome što saznaje.

Razvoj svijesti o sebi

U početku dijete ima samo grubu svijest o svom odvojenom postojanju od okoline. Polako, kako njegovo znanje o tome raste, dijete shvaća da može djelovati na svijet oko sebe, pomičući igračke ili druge predmete, lupkajući, istražujući ustima stvari do kojih dođe. Također, u interakciji s roditeljima ili skrbnicima ono spoznaje mogućnost utjecaja na njih. Roditelji reagiraju na plač djeteta i razne druge znakove koje ono šalje.  

Oko druge godine života, djeca počinju prepoznavati sama sebe te koristiti zamjenice "ja" i "moje". Na primjer, prepoznati će sebe na fotografiji ili videozapisu odnosno označit će vlasništvo nad nekim predmetom. Takvo ponašanje ukazuje na djetetovu povećanu svijest o sebi. Usporedo s tim razvija se i povećava i djetetova svijest o drugima.

Sazrijevanjem raste djetetova mogućnost da opiše samo sebe i govori o sebi. Tako predškolska djeca mogu opisati sebe u terminima obilježja koja trenutno vide, prema svojim tjelesnim osobinama ili onome što posjeduju (na primjer: ja sam djevojčica, živim u kući, imam mačku…).

Starija djeca, školarci, mogu se opisati u odnosu na pripadnost različitim kategorijama ili emocijama koje doživljavaju, u terminima ponašanja ili sposobnosti koje imaju (na primjer: ja sam gimnastičar, znam biti ljut, mogu brzo trčati, znam lijepo crtati…). Opisi adolescenata značajno se mijenjaju. Oni opisuju sebe prema osobinama ličnosti te u terminima stavova ili uvjerenja koja mogu uključivati i hipotetske situacije (na primjer: uporan sam, volim kemiju, kada bi se meni to dogodilo, ja bih reagirao… ). Također, ovisno o situaciji, adolescenti koriste različite opise. Tako će se na primjer drugačije opisati kada pričaju s prijateljima a drugačije kada su u nekoj školskoj situaciji.

Roditelji vide dijete kakvo uistinu jest

Dijete upoznaje sebe kroz odnose s drugima. Pojam o sebi počinje se razvijati kroz interakciju djeteta i roditelja odnosno osobe koja se primarno brine o njemu. Tako dijete počinje stvarati sliku o sebi odnosno svoj vlastiti identitet. Obitelj je primarna okolina u kojoj dijete upoznaje i uči o sebi te razvija osjećaje o tome što spoznaje, o tome kakvo je ono. U obitelji dijete razvija osjećaj vlastite vrijednosti, važnosti i poštovanja sebe kao ljudskog bića. Roditelji to čine time što čuju i vide dijete takvo kakvo ono uistinu jest (a ne kako bi oni željeli da bude), tako što ga doživljavaju i shvaćaju  ozbiljno i ravnopravno (po vrijednosti, ne sposobnostima), tako što poštuju, uvažavaju i odgovaraju na njegove potrebe, misli i osjećaje.

Kako se krug djetetove socijalne okoline širi - ono se počinje družiti i s drugom djecom i odraslima, počinje ići u jaslice, vrtić, zatim školu - utjecaji s tih strana postaju također važni. Iako važni, ti utjecaji obično ne nadmašuju važnost i utjecaj primarne okoline u kojoj dijete odrasta.

Pored socijalnih čimbenika, važnu ulogu u djetetovom poimanju sebe imaju i njegove rastuće misaone sposobnosti. Dijete sve više počinje razumijevati sebe, ali postaje i sve sposobnije u uviđanju stajališta druge osobe što predstavlja osnovu za početak usporedbe s drugima.

Uspoređivanje s vršnjacima

Proces socijalne usporedbe započinje još u predškolskoj dobi, no u tom razdoblju on više koristi za usvajanje novih znanja ili stvaranje prijateljstva. U tom periodu proces uspoređivanja nema toliki utjecaja na sliku koju dijete ima o sebi.

Kako dijete raste i dolazi do školske dobi, vršnjaci za njega počinju imati sve važniju ulogu, a dijete  sve više počinje vrednovati sebe, barem djelomično, u odnosu na druge.

Na primjer, u vrtićkoj dobi dijete će predložiti prijatelju da slažu kockice kako bi se družili i možda kako bi učilo od njega kako se to radi. A u školskoj dobi, uz prijedlog slaganja kockica, pored druženja, dijete će promatrati i gledati tko od njih dvoje radi bolje, brže ili ljepše.

Dijete školske dobi počinje vrednovati informacije do kojih dolazi u kontaktu s drugima, u školi, sportskom klubu ili drugoj izvannastavnoj aktivnosti. Tako uspoređuje s drugima svoje sposobnosti, uspjeh u školi, svoje ponašanje, prihvaćenost od strane vršnjaka ili svoj tjelesni izgled. Informacije koje dobije ili koje doživi kroz to iskustvo imaju utjecaj na sliku koju ima o sebi, ono što o sebi zna, ali i na ono što o sebi misli i osjeća.   

Početkom adolescencije, pored misaonih sposobnosti koje se još više razvijaju, počinje i psihoseksualni razvoj. Dijete se počinje osamostaljivati i pokušava  uvidjeti  i pronaći sebe, te je u tom smislu povećano svjesno sebe. Period je to preispitivanja i traženja sebe i svog identiteta. Djeca ove dobi toliko su bolja u mogućnosti uviđanja stajališta drugih, pa zajedno sa svim karakteristikama ove dobi, način kako nas vide drugi, u ovom periodu, može imati veliku ulogu na to kako dijete samo  vidi i doživljava sebe. Istraživanja pokazuju da se u ovom periodu često primjećuje pad osjećaja vlastite vrijednosti, i to češće kod djevojaka nego kod mladića.  

Pozitivna i negativna slika

Međutim, ne samo da se dijete samo uspoređuje s drugima i na osnovi toga stvara sliku o sebi, već i njegova okolina to neprestano radi: njegova obitelj, prijatelji, odgajatelji, učitelji i šira društvena zajednica.

Uspoređivanje s drugima samo po sebi nije loše, no ono može postati izvorom nezadovoljstva i mogućeg lošeg mišljenja o sebi ako se na temelju takve usporedbe zaključuje o vlastitoj vrijednost, vrijednosti sebe kao ljudskog bića. Ako se usporedba shvati samo kao informacija (što bi uistinu i trebala biti), na primjer o tome što znam bolje ili lošije od drugih, koje su moje sposobnosti, što mi ide lakše a što ne, ona neće imati takav nepovoljan učinak na sliku o sebi. Dijete će možda biti tužno ili razočarano kada shvati da mu nešto ide lošije, da mu na primjer ne ide sviranje muzičkog instrumenta ili sport kojim se želio baviti, ali neće sebe zato smatrati općenito lošim ili manje vrijednim.

Odrastanjem dijete stvara sliku o sebi, razvija mišljenje i osjećaje vezano uz sebe koji mogu biti pozitivni, ali i negativni. Slika koju dijete ima o sebi utječe na to kako ono vidi svijet oko sebe, na način kako se odnosi prema njemu te kako ulazi u interakciju s drugima. 

Kao što ne znamo koliko je dijete rođenjem svjesno i koliko razumije sebe,  tako ne znamo ni koliko o sebi možemo spoznati odnosno do kuda sežu "granice" pojam o sebi. No, ono što možemo sa sigurnošću tvrditi, jest da se pojam o sebi odnosno znanje i svijest o sebi može i da se razvija tijekom čitavog života. Ono se razvija i mijenja kroz dinamičke odnose koje imamo s drugima.