Većina nas smatra da su sve negativne emocije nepoželjne i da bismo neprestano trebali osjećati samo pozitivne emocije. Djetetova ljutnja i navale bijesa kod roditelja najčešće uzrokuju osjećaj bespomoćnosti, što vodi do frustracija.

Roditelji se teško snalaze u takvim situacijama, a one i kod njih samih izazivaju ljutnju. Međutim, ljutnja je normalan i prirodan osjećaj kao i svi drugi. Iako je neugodna, ljutnja je zdrav i koristan osjećaj.

Radionica za školarce

Pomoći djetetu da prepozna, prihvati i savlada svoju ljutnju cilj je radionice Obiteljskog centra Osječko-baranjske županije koju vodi psihologinja Katarina Tomanović.

Radionica "Usmjerimo ljutnju na pravi put" sadržajno je namijenjena učenicima nižih razreda osnovne škole. Najčešće se provodi s djecom u 4. razredu osnovne škole, ali je mogu razumjeti i djeca mlađeg uzrasta.

Kroz grupni rad djecu se podučava kako prepoznati različite osjećaje, a posebno ljutnju, kako prepoznati veze između misli, osjećaja i ponašanja, kako se ponašati i iskazivati ljutnju te kako kontrolirati bijes.

Prva pomoć za roditelje

Iako je ljutnja normalan osjećaj koji svi osjećamo, većina ljudi smatra da je ona nepoželjna. "Kada pitamo djecu je li dobro biti ljut, čak 90 posto njih smatra da nikako nije dobro biti ljut. To nije točno jer je ljutnja sasvim prirodna", kaže psihologinja Katarina Tomanović.

Na radionicama djecu prvenstveno uči kako prepoznati ljutnju kod sebe i koji su prvi znakovi i simptomi koji nagovještaju pojavu ovog osjećaja. Iskazivanje ljutnje ovisi o mnogočemu, od temperamenta, genetike, ali i običaja u našem okruženju. Do poteškoća dolazi kad nakon pojave bijesa uslijedi neprihvatljivo ponašanje, a samu ljutnju ne smijemo potpuno potisnuti. Pasivna agresija također nije prihvatljiva.

"Prva pomoć roditeljima kod navale bijesa djeteta je smiriti se na trenutak. Roditelj ni u kom slučaju ne bi trebao reagirati poput djeteta. Najbolje je uzeti pauzu, reći djetetu da se smiri, minutu-dvije pričeka i kad bude spremno, može reći što želi i što ga muči", predlaže psihologinja.

Dijete ima razlog zašto je bijesno, a roditelj mora saznati što je to. Djeca često reagiraju ljutnjom i navalom bijesa kad žele pažnju odraslih, ali i kad im se miješaju različiti osjećaji, a dijete ne zna koji su to osjećaji. Zato je važno da dijete samo može prepoznati i imenovati svoje osjećaje, a posebno ljutnju.

Psihologinja smatra da roditelj mora reći i pokazati djetetu da prihvaća njegovu ljutnju, ali da ponašanje koje slijedi nije prihvatljivo. Važno je pomoći djetetu da ono samo nauči raspoznavati znakove ljutnje.

Kako prepoznati prve znakove ljutnje

Na radionici djeca uče imenovati osjećaje, a posebno ljutnju, prepoznati prve znakove ljutnje te kako adekvatno odgovoriti na ljutnju uz pomoć vještina kontroliranja bijesa.

"Ljutnju uspoređujemo s vatrom koja je crvena, vruća i može svakoga opeći, a slično se osjećamo i mi kad osjećamo napetost u tijelu i crvenilo lica... Baš poput vatre koja lako može izmaknuti kontroli, i ljutnja je slična. Važno je prepoznati prve znakove ljutnje kako bismo je mogli kontrolirati", kaže psihologinja.

Budući da je ljutnja normalan osjećaj, djeci je potrebno poslati poruku da smisao nije da ljutnja potpuno nestane. Važno je naučiti djecu da počnu drugačije razmišljati o ljutnji i da je iskazuju konstruktivno.

Četiri koraka za suočavanje s ljutnjom

Prema riječima psihologinje Katarine Tomanović, četiri su koraka koja pomažu u procesu suočavanja s ljutnjom.

1. "Take a Break"

Prvi korak je napraviti pauzu, odmaknuti se od "situacije", duboko udahnuti.

2. Prepoznati misli koje nas čine ljutim

Zatim je potrebno prepoznati misli koje izazivaju ljutnju i pokušati ih promijeniti u "cool" misli. Simptomi poput napetosti u tijelu, kolutanje očima, želja da kažemo nešto ružno osobi koja nas je naljutila i slično - sve to su prvi znakovi ljutnje.

3. Tehnika relaksacije

"Pomoću tehnike relaksacije učimo kako kontrolirati fizičku pobuđenost. Jednako kao što vatra može eksplodirati, tako možemo i mi. Djecu učimo kako prepoznati opasne, ugrožavajuće situacije koje mogu izazvati ljutnju i bijes", objašnjava psihologinja.

4. Rješavanje problema

Posljednji korak je rješavanje problema, a to je razgovor s osobom koja nas je naljutila, ali i razgovor sa samim sobom u kojem si priznajemo i objašnjavamo da smo ljuti i zašto. "Ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, a to djecu najčešće dovodi do ljutnje", kaže psihologinja. "Neke stvari ne možemo riješiti pa jednostavno krenemo dalje". Korisna tehnika je i znati prepoznati stvari koje nas ljute i zato ih izbjegavati.

Ne zaboravite, djeca vas imitiraju

U radu s djecom, psihologinja koristi i kartice za pomoć koje dijete može nositi sa sobom i koristiti u trenucima kad počne osjećati prve znakove ljutnje. "Na primjer, na karticama piše: Ja to mogu izdržati, Mogu ostati miran, Ako ne reagiram, dobar sam prijatelj, a te kartice djetetu su podsjetnici", objasnila je psihologinja.

Roditelji mogu sami koristiti ove tehnike kako bi pomogli djetetu u suočavanju s osjećajima poput ljutnje, ali najvažnije je da je sam roditelj sposoban otvoreno govoriti o svojim osjećajima.

"Djeca možda neće poslušati naš savjet, ali uvijek će nas imitirati. Svi osjećaji su normalni i prirodni i nijedan nije loš ili dobar. I sami moramo priznati da smijemo biti ljuti, tužni, uplašeni, jer sve to su normalne emocije. Kada dijete vidi da sami prihvaćamo svoje osjećaje, i njemu će biti lakše", savjetuje psihologinja.