Djeca trebaju avanturu. Djeca vole avanturu. Avantura je dobra za djecu. Naravno, nećeš malu bebu voditi na Himalaju, ali činjenica je da dijete treba imati pristup novim iskustvima, budući da se taj mali mozak formira, raste i mijenja svake minute. To je poseban izazov za roditelje, koji prirodno pokušavaju zaštititi svoje dijete i koji instinktivno „skaču“ na prvi znak potencijalne opasnosti. No, ako roditelj želi dijete koje isprobava nove stvari i zauzvrat se njegov mozak razvija na zdrav način, mora znati kada se povući.

Proces odrastanja temelji se uvelike na razvoju mozga, koje se, pak, događa kad prikupljamo iskustva i potvrde za ta naša iskustva. Kao neki ekstreman primjer možemo navesti situaciju u kojoj je beba u nekoj ekstremnoj situaciji institucionalizirana i nije joj dopušteno trčati uokolo – ta beba nikada ne može nadoknaditi one prve godine kad nije imala slobodu. Kasnije se na takvoj djeci ne vidite samo fizička ograničenja, nego i mentalna.

Drugim riječima, ako dijete s vremena na vrijeme ne bude na rubu, odnosno ne testira svoje granice, to će kroz vrijeme štetiti razvoju njegova mozga. Dakle, što roditelj može i treba učiniti? Evo kojih pet stvari rade roditelji koji žele odgojiti djecu sklonu avanturama.

Stvori sigurno okruženje za bebu

Roditelji koji žele pomoći svojim bebama da istražuju svoje domove, trebaju zaštititi svoj dom kako bi on bio siguran za bebu, pa je pustiti da istražuje. Djeci, zapravo, ne treba mnogo. Prirodno su znatiželjni. Zato treba osigurati bebinu sigurnost u domu. Beba ne namjerava zabosti iglu u utičnicu, ali hoće jer joj izgleda zanimljivo. Dom treba biti zaštićen sve dok dijete ne navrši dvije ili tri godine – tad shvate da moraju izbjegavati ono što ih može ozlijediti.

Neka djeca istražuju

Roditelji koji žele djecu koja su samouvjerena i ne boje se avantura, moraju pustiti djecu da istražuju po kući ili parku. Murphy kaže da djeca u dobi od otprilike 2 godine čuju riječ "ne" svakih sedam minuta. Umjesto da požuruju ili ograničavaju dječje istraživanje, roditelji bi trebali aktivno poticati svoju djecu da istražuju okolinu oko sebe, pod pretpostavkom da je ta okolina, naravno, sigurna za njih. Iako roditelji mogu uvijek biti uz njih i pratiti ih, trebali bi pokušati ne reći "ne" tako često.

Suzdrži se kad oderu koljena

Teško je ne potrčati prema djetetu kad se ozlijedi, ali oderano koljeno na igralištu doista nije velika stvar. Djeca će pasti sa sprave za vježbanje, spotaknut će se dok trče nizbrdo i skočiti s ljuljačke, a ponekad će to boljeti. Ali roditelji se moraju suzdržati osim ako dijete nije doista ozlijeđeno - djeca u ovom trenutku testiraju svoje fizičke granice. Ako dijete padne, roditelji bi trebali pričekati da vide kako će njihovo dijete reagirati na bol.

Sigurno ti je poznata scena u kojoj dijete padne, pa pogleda tebe da vidi treba li se uzrujati. Ako vidi uzrujanost na tvom licu, počet će plakati shvaćajući kako je doživljeno zapravo bolno.

Prihvati sve vrste avanturizma

Neće se svako pustolovno dijete popeti do vrha penjalice u igraonici. Za stariju djecu, posebno onu koja su sramežljiva, jednostavno upoznavanje novog prijatelja ili odlazak na rođendansku zabavu na kojoj ne poznaju ljude je vrsta avanturizma koju treba pohvaliti. Uostalom, djeca izrastaju u odrasle, a odrasli ne provode sve svoje dane u igraonicama. Ako im daš alate da budu samouvjereni i društveni s novim poznanicima, to će im dugoročno poslužiti.

Upoznaj svoju djecu sa stvarima koje ih plaše

Roditelji koji žele odgajati djecu koja su pustolovna, trebali bi se pobrinuti da svoju djecu na siguran način upoznaju sa stvarima koje ih plaše. To znači da ako se dijete boji, recimo, velikih životinja, nećeš ih odmah voditi na safari. Ali odvedi ih u trgovinu za kućne ljubimce i pobrini se da barem prođu pored nekih životinja. Tako se izgrađuje otpornost — ključna osobina pustolovne djece — i također im pomaže da shvate da njihovi strahovi možda ipak nisu tako strašni.