Imam sina na početku puberteta, ima 12 godina i u zadnje vrijeme se počeo sramiti mene i svog tate pa recimo na ulici najradije ne bi uopće hodao s nama, nego zaostaje i pravi se da nismo zajedno. To sam primijetila u još nekim prilikama. Želi me ušutkati u dućanu, u raznim običnim i bezazlenim situacijama se ponaša kao da ga sramotimo pred prijateljima ili čak slučajnim prolaznicima. Je li to normalno, samo neka faza u pubertetu, ili nešto trebamo poduzeti? I što bi bilo najbolje?

Situacija koju opisujete posve je normalna za djecu te dobi i tinejdžere i pubertetlije generalno. Ako se sjetite svog odrastanja, zasigurno ćete se ili vi ili suprug prisjetiti nekih sličnih osobnih primjera s vašim roditeljima. Kako se iz pitanja ne vidi kakav odnos imate sa sinom, pokušat ću vam dati nekoliko generalnih prijedloga.

Pričajte s njim bez predbacivanja

Kada bude moguće, u nekoj toploj obiteljskoj atmosferi, nakon što ste zajedno ručali ili proveli neko vrijeme ugodno se družeći, predlažem da iskreno sa sinom podijelite svoj dojam. Pričajte s njim bez predbacivanja tako da najprije opišete što ste primijetili i podijelite kako se u vezi toga osjećate. Iznimno je važno da kažete da razumijete da se svi ponekad srame svojih roditelja i da je razlog zbog kojeg pokrećete ovu temu vaš interes za razloge zbog kojih se on vas srami i kako to možete promijeniti ili popraviti. Budite otvoreni za sve odgovore i spremni se suočiti s njima.

Važno je da komunikacija među vama bude otvorena i da vaše dijete dobije dojam da ga podržavate i razumijete. Možda je ovakvo njegovo ponašanje znak da se prema njemu zaštitnički postavljate ili da mu pristupate na način koji više ne odgovara njegovim potrebama ili pak dobi. Možda vam svojim ponašanjem želi poručiti da mu treba više samostalnosti ili pak da ga ravnopravnije tretirate. Naravno, taj ćete dio podijeliti s njim.

Dajte im pravo na njihove osjećaje

Djeci u tim situacijama je teško iskreno odgovoriti jer ustvari ne žele povrijediti roditelje pa budite oprezni da mu ne nabijete osjećaj krivnje ili pretjerane odgovornosti. Uloga roditelja se s odrastanjem djeteta isto mijenja pa se možda svi trebate uskladiti. Iz vlastite prakse znam za primjere da se djeca srame kada roditelji imaju financijskih problema, kada primjećuju da su po nečemu drugačiji od "tipičnih" roditelja ili pak imaju nesuglasica i poteškoća u braku.

U svakom slučaju, kroz iskrenu komunikaciju i prisan odnos s djetetom dajete mu pravo na sve osjećaje. Vrlo je važno razlikovati osjećaje i ponašanje – vi kao roditelji možete istaknuti da razumijete osjećaje, ali možete i vrlo jasno izraziti koja ponašanja možete tolerirati, a koja ponašanja ne. Tu je iznimno značajno da se i vi i suprug dogovorite oko toga što vam je važno – kada ćete sinu pustiti da vas se srami i da hoda kao da vas ne poznaje, a kada je i vama kao roditeljima važno da on iskaže prihvaćanje. U svakom slučaju, kroz dijeljenje iskrenih emocija ne možete napraviti ništa pogrešno već samo učvrstiti svoj odnos s djetetom.