Hiperaktivni i emotivni kreativci koji zovu upomoć

Thinkstock
I djeca koja idu u vrtić ili školu s onom kod koje je dijagnosticiran ADHD-poremećaj ili se na njega sumnja, izložena su neprestanom stresu i traumi koja je, nažalost, obostrana
Vidi originalni članak

Mali Ivan prve je godine života proveo uz baku koja je od prvog dana tolerirala njegove nagle promjene raspoloženja, pretjeranu zaigranost, nagle ispade bijesa u kojima je znao razrušiti sve složene igračke, počupati joj i izgaziti cvijeće, vikati pa čak i grubo nasrnuti na vršnjake i starije od sebe u parku. Par godina prije polaska u školu roditelji su Ivana upisali u vrtić, no pozivi roditeljima zbog njegova ponašanja bili su toliko česti da je bilo, barem se tako činilo roditeljima, lakše ispisati dijete iz vrtića nego ga neprekidno ranije odvoditi i raspravljati s tetama i psiholozima, pravdati se pred roditeljima djece koja su se žalila na njegovo ponašanje, napade, ispade bijesa...

Na testiranju za školu Ivan je pokazao odlične rezultate, a liječnica ga je pohvalila da je sjajno crtao, poznavao slova i brojke te zaključila kako je znatiželjno i natprosječno inteligentno dijete fizički nešto naprednije od vršnjaka. Roditelji su bili ponosni na svoga dječaka te su ga opremili i poslali u osnovnu školu. No, već prvog tjedna učiteljica im se požalila na Ivana. Nije ju prihvaćao kao autoritet i oglušivao se na sve njezine upute. Roditelji su to pripisali natprosječnoj inteligenciji i dosadi. No, kako su se nevolje s Ivanovim ponašanjem u razredu nastavile, učiteljica je ustrajala u tome da treba zatražiti pomoć školskog psihologa. Ivan bi se dizao usred nastave, otvarao prozore, zavirivao u torbe i pernice ostale djece, oglušivao se o upute učiteljice, pjevao ili bi jednostavno izišao iz razreda i zaputio se u turneju po školi...

U klupi s ročnikom i asistentom

Zaredale su i tučnjave u kojima je napredni Ivan ozlijedio nekoliko vršnjaka, a nije prezao ni od šamaranja djevojčica. Njegovi su roditelji odbijali svaku sugestiju da dječaka odvedu psihijatrima na dijagnostiku tvrdeći da "njihov dječak nije lud ni bolestan već inteligentniji od ostalih". No, kada je vršnjaku iz klupe zabio olovku u dlan, a djevojčici torbom izbio zub, na noge su se digli roditelji ostale djece tražeći da se ona zaštite od nasilja dječaka koje je iz dana u dan postajalo sve žešće. Uključene su nadležne službe iz grada, ministarstva, socijalna skrb... Ivan je dobio novog partnera u školskoj klupi – ročnika koji je imao zadatak da ga fizički spriječi u šetnji i napadima na drugu djecu.

No, inteligentni dječak nije bio sklon pisanju zadaća i učenju pa su se u drugom razredu zaredale lošije ocjene, a to je, čini se, više pogodilo roditelje koji su napokon popustili i odveli dječaka na dijagnostiku. Teški oblik ADHD-sindroma koji su liječnici prepoznali kod Ivana dodatno je potenciralo bakino popuštanje u djetinjstvu te roditeljsko zatvaranje očiju pred činjenicom da Ivan treba stručnu pomoć.

Djeca koja žive u okruženju djeteta s ADHD-om i njihovi roditelji također zaslužuju psihološku pomoć

U tretman je uključena cijela obitelj, od bake do roditelja i starije sestre. Oni s dječakom redovito rade, odlaze na savjetovanja, uče o ADHD-u i pomažu mu kako bi kanalizirao svoj višak energije na korisne stvari. Organiziraju mu dan, pomažu da se otvori i svoje emocije – bijes, ljutnju, razočaranje i oduševljenje – artikulira i podijeli s njima. Ivan je osnovnu školu završio zahvaljujući ročniku, a potom i asistentici u nastavi, a danas je uspješan maturant gimnazije.

No, pomoć je trebala i cijela mala Ivanova zajednica, uključujući učiteljicu u nižim razredima, profesore u višima, pedagošku i psihološku službu u školi. Naime, roditelji djece koja su doživjela Ivanove burne ispade tražili su, s pravom, da se njihova djeca zaštite i psihološki tretiraju.

"Ovo je vrlo dobro i nadasve potrebno rješenje jer su djeca izložena pogrešnom pogledu na život i njegove vrijednosti", objašnjava dr. sc. Dubravka Šimunović, prof. vis. šk. na dodiplomskom studiju radne terapije Zdravstvenog veleučilišta. Poruke koje su dobivali time što se Ivanu toleriralo ustajanje, pjevanje, galama, upadanje u riječ i slično, a njima nije, unose frustraciju i u tu djecu. Neki postaju manje tolerantni na takve ispade, a drugi se osjećaju manje vrijednima, zapostavljenima.

"S djecom trebaju raditi stručne osobe, a školski psiholozi ne mogu se do te mjere koncentrirati na svu djecu i administrativne poslove koji su im nametnuti. Diplomanti na studiju radne terapije prolaze posebne treninge socijalnih vještina te se mogu posvetiti intenzivnom tretmanu takvih zajednica ili grupa", objašnjava prof. dr. Dubravka Šimunović.

Dodaje da pomoć trebaju i roditelji jer ih opterećuje nakupljanje ljutnje koje se prenosi na dijete s ADHD-om ili drugu djecu. ADHD se ne može razviti, s njime se rađa, no mogu se razviti neprimjereni obrasci ponašanja i agresija. Vrlo je važno u dijagnosticiranju ADHD-a razlučiti je li dijete nestašno i nemirno te hiperaktivno ili je riječ o sindromu.

Život s hiperaktivcima

"I djeca koja dijele životni i radni prostor (vrtić, školu) s onom kod koje je dijagnosticiran ADHD-poremećaj ili se na njega sumnja, izložena su neprestanom stresu i traumi koja je, nažalost, obostrana. U nesenzibiliziranom okruženju dijete s ADHD-om često reagira lošije, burnije i agresivnije, a to se održava na ostale. U takvoj zajednici psihoterapija je nužna svima", kaže prof. dr. sc Dubravka Šimunović.

"Odrastajući uz malog hiperaktivca, druga djeca stvaraju pogrešnu percepciju tolerancije koja će im trebati tijekom daljnjeg procesa socijalizacije i odrastanja. Možda se i sami mogu jednog dana kao roditelji susresti s djetetom koje će imati ADHD i neće ga prepoznati. U suživotu s osobom koja pati od ADHD-a važna su tri principa: shvatiti o čemu je riječ, surađivati u pronalaženju načina zajedničkog življenja te međusobno si pomagati, s naglaskom na obostranu pomoć", objašnjava.

Odrastanje hiperaktivnog sanjara

O važnosti razmjene iskustva i životu s ADHD-om u knjizi "Hiperaktivni sanjari" progovara i to iz vlastitog iskustva njezin autor Marko Ferek koji je održao niz predavanja i radionica na kojima su ga pratili psiholozi, psihijatri i pravnici odgovarajući na pitanja roditelja. Markova knjiga progovara iskreno o osobnom iskustvu odrastanja, o životu djeteta čiji unutarnji ritam i misli nisu išli smjerom kojim je išao školski ritam. Od djeteta koje je skrivalo svoju osobnost i htjelo biti kao i drugi, do osobe koja je spoznala svoj potencijal i oslobodila se očekivanja okoline, prihvatila svoju različitost i u tome pronašla neiscrpan dar.

Stigma neprilagođenih

Lijeni, agresivni, neposlušni, prkosni... To su samo neke od karakteristika koje prate djecu već od vrtićke dobi "lijepeći" im stigmu neprilagođenih. A da nije riječ o malim divljacima, nego o ozbiljnom psihičkom poremećaju koji zahtijeva temeljit i multidisciplinarni pristup, progovorilo se tek nedavno.

"Djeca, ali i odrasli s ADHD-om prepoznaju se po hiperaktivnosti, njihove su reakcije često impulzivne. Djeluju bez razmišljanja i imaju velikih poteškoća s usmjeravanjem i održavanjem pozornosti. Djeca razumiju što se od njih traži, ali imaju velikih poteškoća ponašati se na željeni način jer ne mogu mirno sjediti ili u dovoljnoj mjeri usmjeriti pozornost na potrebne detalje", objašnjava prof. Ana Plazonić Fabian.

Nije svaki mali vragolan kandidat za dijagnostiku ADHD-a. Mnogim je roditeljima, nažalost, lakše etiketirati vlastito dijete sindromom nego se baviti njegovim odgojem, usmjeravanjem energije i organizacijom života koja je kod malih hiperaktivaca vrlo važna.

Neki su od najpoznatijih ADHD-ovaca kroz povijest su Michael Phelps, plivač, osvajač 14 zlatnih medalja na Olimpijskih igrama, skladatelj i glazbenik Beethoven, izumitelj Thomas Edison, fizičari Albert Einstein i Isaac Newton te Leonardo da Vinci.

Udžbenike i školski pribor po najboljim cijenama potražite na mondo.hr

Posjeti missMAMA