Fraza '6 7' nema značenje, ali djeci puno znači – psihologinja je objasnila zašto
Ne moramo uopće pitati postoji li netko tko nije nikad čuo za frazu "šest sedam", jer takvih gotovo da i nema. Svima već ide pomalo na živce, slobodno možeš priznati, a posebno nastavnicima koji ne smiju niti pomisliti izgovoriti ništa niti blizu te komabinacije brojeva. Ide pomalo na živce i klincima, ali svejedno – ustraju.
Iako smo već pisali o porijeklu ove fraze i zaključili da jednostavno ne znači ništa, popularna psihologinja dr. Becky Kennedy u videu je dala i svoje mišljenje na ovu temu. Fraza "šest sedam", izgovorena u određenom tonu, uz prepoznatljive pokrete rukama i simboličan pogleda ne znači ništa, ali djeci – znači puno.
Objašnjenje kako je nastala ova fraza potraži ovdje.
Iako se, kako smo već napomenuli, mnogima diže kosa na glavi kad čuju ovu frazu, dr. Kennedy kaže da svi oni koji se nad time zgražaju i okreću očima zapravo ne čine ništa dobro, jer "propuštaju nešto važno".
"'6 7' je besmislena po sadržaju, ali nije besmislena po osjećaju koji pruža. Razmislite o tome kada ste bili dijete, što je snažnije od osjećaja pripadnosti?", ističe važnu stavku dr. Kennedy.
Spoznaja da govore nešto što sve odrasle živcira, činjenica da je to izraz koji odrasli na ovaj ili onaj način ne razumiju, zabavna strana da to njihova generacija shvaća potpuno drukčije – sve to stavlja djecu na istu stranu i na neki način ih ujedinjuje "protiv" odraslih. Znamo da to ovako zvuči pogrešno, ali – znate što mislimo, sjećamo se svi tog osjećaja.
"Zamislite da ste u razredu i nekoliko djece se nasmije kada učitelj kaže: 'U redu, riješite zadatak 6 i 7.' I oni kažu 'šest seeedaaam.' I sada odjednom imate priliku reći '6 7'", kaže Kennedy. "Možda se čak ni ne družite s tom djecom, ali u tim trenucima, upravo u toj sekundi, osjećate se kao da pripadate. To nije besmisleno."
Ipak, ako ti je dosta slušanja ove fraze i kod kuće, posebno ako imaš više djece, pa to imaju s kim podijeliti u bilo kojem trenutku, Kennedy ima prijedlog. Umjesto da to samo "ugušiš" kao neku pobunu, razmisli o nekom drugom načinu da dijete dobije osjećaj koji traži. Kennedy predlaže, na primjer, da stvorite neke svoje interne šale među članovima obitelji – pjevanje neke namjerno neugodne pjesme ili izgovaranje iste fraze kad djeca izlaze iz kuće, uz okretanje očima.
„U vašoj obitelji, vaše dijete tako osjeća kao da ima te posebne neugodne trenutke koji zapravo daju osjećaj pripadnosti“, objašnjava ona. „Mislim da je to ono o čemu se radi u '67'.“