Mama Vida Manestar, uz koju su bili i njezin partner Vedran Gospodarić i sin Val, ispričala nam je što je očekivala od poroda, kako se sve stvarno odvilo i kakve je osjećaje to u njoj izazvalo:

"Vedran je već prije, razmišljajući o očinstvu, bio upućen u ideju prirodnog poroda i posebno poroda kod kuće. Meni je to ipak bilo malo apstraktno, previše sam se bojala, previše računam na medicinsko osoblje. Kako to u Hrvatskoj nije ni lako izvedivo, odustali smo od te varijante, ali sam ja i u bolnici htjela što prirodnije proći. Željela sam prirodni porod bez sredstava protiv bolova, bez epiduralne i slično, i za to sam se pripremala. Zadnjih mjesec dana sam vježbala jogu i disanje.

I onda je porod krenuo. Prvo su ga htjeli inducirati, zato što sam prenijela, Val nije htio izaći van, ali sam ja htjela da to što dulje ostane prirodno. I noć prije dogovorene indukcije su krenuli trudovi. Bila sam sretna, hodala sam po Petrovoj i nazvala Vedrana da dođe. Onda smo zajedno hodali po hodnicima i kad sam već bila jako umorna odlučila sam otići spavati. Ozbiljni trudovi krenuli su mi oko jedan-dva ujutro, pa su me odveli na CTG. Tu kreće moja loša priča, jer sam htjela što dulje biti na nogama, pilates lopti, uz disanje i podršku, a dogodilo se ono što smo najmanje htjeli, a to je da me 'zalijepe' za stol i da nema više mrdanja. Tako sam se 12 sati mučila i završilo je carskim rezom.

Sad je sve super, možda je baš tako trebalo biti, jer tko zna što bi se dogodilo da nije. Ja vjerujem da su oni procijenili, ako sam se toliko dugo mučila, a nisam se dovoljno otvorila, da će još pet sati mučenja dovesti do toga da neću imati snage. I koliko god sam psihički bila spremna da što god bude, bit će, i naravno, najbitnije je dobiti dijete na ruke i zaboraviš sve, ali kako sam provela devet dana u bolnici, imala sam puno vremena za razmišljanje.

U meni se javila ljutnja što mi nisu dali neku drugu opciju. U tom momentu kad samo Vedran i ja bili u strahu što se događa, doktori su samo htjeli napraviti carski, a meni bi dobro došla neka treća strana da kaže na primjer da se dignem, da malo hodam, da skačem na pilaters lopti, neka opcija da dobijem priliku da se otvorim do kraja. Jer, ovako, kad te svi jako zabrinuto gledaju, izgubiš samopouzdanje, pogotovo onako u bolovima, pod lijekovima, ne znaš što se događa.

Kao da sam malo i samu sebe razočarala, a teško mi je palo i to odvajanje, što nisam odmah bila s djetetom. Jedan čas sam trudna, imam trudove, onda spavam, budim se, nisam više trudna, nema bebe, donesu ti je. To povezivanje je meni bilo vrlo lako, jer sam se zaista odmah zaljubila u dijete, ali pitala sam se bi li bilo drugačije da sam ja to uspjela nekako drugačije izgurati.

Sada je to priča iza nas i puno smo naučili o sebi i o našem odnosu i koliko slušanje tuđih iskustava može pomoći, ali dok sam ne dođeš u to, zapravo nemaš pojma o čemu ti drugi pričaju."