Rođenjem prvog djeteta, svaki partnerski odnos doživi potres. Negdje se dogode tektonski pomaci kontinentalnih razmjera dok negdje prođe bezbolnije. Ako se, pak, dolaskom prvog djeteta u odnosu ništa ne promjeni, usuđujem se reći da u takvom odnosu baš i nije bilo neke dubinske povezanosti.

Na dnevnoj razini jednoga para, dijete je okidač za sva nerazumijevanja i zamjeranja koja smo dugo uspijevali držati pod tepihom. Malo dijete ne dozvoljava nam biti usmjereni samo jedno na drugo i baviti se isključivo samo jedno s drugim; što smo do sada uspješno činili, vjerojatno godinama. Prve trzavice obično krenu jer par po prvi puta živi odista dva jako različita života: ona je kod kuće s djetetom, zatočena u 4 zida, još uvijek potresena od silnih hormona; nema vremena za sebe jer se bavi djetetom. Žena se u tom razdoblju zaista ne osjeća privlačnom, a nema ni kada poraditi na tome.

On popodne dolazi s posla, umoran i otrovan od radnoga tjedna, ženi koja pomalo „zavidi“ njegovom parfemu i društvenom životu i koja jedva čeka neko odraslo društvo. Razumijete kamo idem s ovime? Ona iz svojih cipela vidi samo kako je on danas ipak bio među odraslim ljudima i nije sav ispovraćan, a on vidi kako je ona kod kuće i ne mora toliko raditi. I tu obično krene, tko više radi, koliko radi, kakav posao, koliko zarađuje i lako dođe do toga tko preuzima veću odgovornost i više se žrtvuje. A svatko za sebe misli da više daje ili je dao. On umoran od posla, a ona od djeteta; ne razumijevajući što ovaj drugi prolazi, po prvi puta krenu svađe oko nečega što do sada nikada nije bilo u pitanju.

Roditeljstvo nam pada teže od nezaposlenosti i razvoda

Postoji li uopće zdrava, funkcionalna veza?

U skladu s populacijom koja čita ovaj tekst, pretpostavljam da osoba s kojom imate dijete nije prva značajna veza u vašem životu. Iza vas je jedna ili više značajnih veza koje su sve završile prekidom. Istovremeno, svaki se drugi brak u Hrvatskoj i svijetu raspada*, pa se neminovno morate upitati: postoji li uopće zdrava veza? Ili je to neki bajkoviti mit na koji smo nasjeli još u djetinjstvu? Bajke kažu da ona uvijek na kraju pronađe svog princa koji ju pazi, mazi i tetoši. Imaju mnogobrojnu balavu djecu, kućnu pomoćnicu i žive sretno do kraja života.

Postoji li princ na bijelom konju? Princ u tom smislu ne postoji, ali funkcionalna, zdrava veza - postoji. I ne bismo trebali pristajati na ništa manje od toga, a pogotovo ako mislimo unutar tih odnosa podizati emocionalno zdrave i stabilne pojedince.

Zanemarujete li zbog djeteta odnos s partnerom?

(Samo da napomenem; ovdje se bavim odnosom između dvoje ljudi koji su taj odnos ušli punog srca i iz emotivnih razloga; ovaj se tekst ne odnosi na veze skrpane zbog financijskih razloga, ugovorene i cimer-brakove, te odnose po „racionalnim“ sistemima tipa „bolje s njim nego sama“ ili „moram se na brzinu udati jer mi je zadnji vlak“. Ovdje govorimo o odnosima čiji se sudionici vole, imaju tendenciju osobnog rasta i razvoja za koje imaju i motivacije i resursa).

Nesvjesni obrazac iz primarne obitelji

Kako, dakle, izgleda zdrav odnos? To je odnos u kojem se osjećamo emocionalno i fizički sigurni. I u kojem oboje rastemo.

Ako potječete iz disfunkcionalne obitelji, što je statistički vrlo vjerojatno, lako moguće da uopće ne znate što znači osjećati se psiho-fizički sigurnima, niti znate kako izgleda zdrav odnos između dvoje ljudi. Još je veća mogućnost da makar podsvjesno, ne vjerujete da je to uopće moguće, pa ponavljate nesvjesni obrazac naučen u svojoj primarnoj obitelji. Čovjek se uvijek osjeća najsigurnije u poznatom okruženju te najprirodnije ispoljava ponašanja koja su mu postala druga priroda, bez obzira koliko ona mogu biti štetna.

Imajmo pri tom na umu da se u velikoj većini brakova koji su potrajali čitav život ljudi ili uopće zaista ne poznaju ili nikada nisu prešli jednu pristojno-površnu razinu međusobne razmjene. Jako malo pojedinaca može tvrditi da su s bračnim drugom bili intimni na svim razinama. Razlog je jednostavan: prosječan pojedinac (otprilike generacije naših roditelja jer govorimo o odnosima na duge staze) u svojoj samospoznaji i osobnom razvoju je u najboljem slučaju ostao upravo to – prosječan. A odnosi su uvijek naša ogledala. (Čast izuzecima, naravno.)

Kada jednom dođe pubertet i s njime zaljubljivanje, svoj (nesvjesni) obrazac iz primarne obitelji krenemo primjenjivati na različitim osobama. Veza za vezom, partner za partnerom i svaki puta završi kaosom. Je li vam već palo na pamet da je uzrok i u vama? Jeste li prepoznali svoj obrazac? Koji obrazac ponavljate? Vaš obrazac može biti uistinu bilo kakav, ovisno što ste „donijeli“ iz svoje primarne obitelji. I vaš je partner donio svoj obrazac. I odjednom vas je u tom odnosu šestero!

Psiho-fizička sigurnost

Kako, dakle, izgleda zdrava veza? Prvi i osnovni pokazatelj je psiho-fizička sigurnost. Što točno znači osjećati se psihički tj emocionalno sigurnim? Znači da ćete, bez obzira što život nosi, od partnera dobiti podršku. Ne prigovaralo, ne ucjenjivača, ne zlostavljača već nekoga tko će vas poticati da budete najbolja verzija sebe.

Znate li što je podrška? To je kada vaš partner iz prvog ili drugog reda navija za vas i pomaže ako je potrebno ili ako zatražite. Ključ je u tome da ne pomaže samo u onim stvarima s kojima se slaže i u koje se razumije; netko tko vas odista voli podržat će vas u onim stvarima koje vama puno znače, bez obzira sviđaju li mu se ili ne. Tako izgleda podrška zrele ljubavi. I ne mora čak imati blage veze kako riješiti vašu situaciju, ali je duhom prisutan dok se vi trudite. Podrška je nešto što se može iščitati u tonu glasa, pa čak i u gestama ako glas izostane. To ponekad može biti jedan jedini zagrljaj; iskrenu podršku bez greške osjećamo, a njezin izostanak još i bolje.

Izostanak te iste podrške je kraj priče, deal breaker, u svakom slučaju. Mnoge veze i brakovi za koje znam su pukli upravo na podršci. Više nisu navijali jedno za drugog, a onda niti igrali za isti tim. Partner bi trebao biti najglasniji i najstrastveniji navijač za vašu stvar. Koju ne propituje, kao ni Vi njegovu. To je bezuvjetna podrška koja se podrazumijeva u odnosu koji se temelji na međusobnom poštovanju.

I nemojte racionalizirati, poput „Svaki odnos ima loših dana“, „Svatko nekad izgubi živce i viče (ili nedajbože lupi)“, ili „Nitko nije savršen“. Jer, znate što? Kod nekih stvari zaista ne treba biti kompromisa.

A u zdravom odnosu…

• Partneri se mogu složiti da se ne slažu, bez podizanja tonova i međusobnog optuživanja.
• Partneri su sretni i uzbuđeni kad jedan od njih ostvaruje svoje ciljeve.
• Uspjeh jednoga je razlog za veselje drugome, a ne za ljubomoru ili osjećaj ugroženosti.
• Partneri si međusobno pomažu, a ne odmažu. Jer igraju za isti tim.
• Prijatelji izvan veze su jednako važni i podržavani kao i zajednički prijatelji para.
• Podržavaju se važni odnosi izvan veze/braka s prijateljima i ostatkom obitelji.
• Partneri mogu slobodno razgovarati o novcu, seksualnim potrebama i traumama iz djetinjstva.
• Povjerenje je neupitno.
• Svaki partner ima svoje vrijeme za sebe koje se međusobno tolerira i poštuje.
• Partneri su dvije različite osobe pa stoga ne rade baš sve zajedno; svaki od njih ima svoje obaveze i/li interese koji ne moraju imati dodirnih točaka.

Ova lista je beskonačna, ali ako vam se gore navedeno podrazumijeva, tada ili imate zdravu vezu ili ste spremni za jednu takvu.

3 stvari bez kojih zdrav odnos ne može opstati

Također, postoje tri stvari bez koje niti jedan zdrav odnos ne može opstati, a to su: komunikacija, povjerenje i poštovanje. Komunikacija se odnosi i na fizičku komunikaciju, dakle seks. Izostanak bilo koje komunikacije je prvi alarm da nešto nije u redu.

Zdrava veza bi trebala biti naše sretno mjesto; utočište kojem se vraćamo kada stvari ne idu baš najbolje. A i onda kada idu najbolje; partner bi trebao biti tu da se imate s kime veseliti.

I najzdravija veza će PONEKAD imati nezdrave elemente: svađe, nerazumijevanja, povređivanje osjećaja, lošu komunikaciju...itd. U zdravom bi odnosu ovakvih situacija trebalo biti u bitno manjem postotku od onih ugodnih situacija.

Ali niti jedan odnos nikako ne bi trebao biti IZVOR jada, tuge i frustracije, a kamoli nasilja bilo koje vrste.

Svrha odnosa je rast

Zlatna formula dakle, glasi - jedino one dvije osobe koje umiju ostvariti zdrav odnos same sa sobom moći će ostvariti kvalitetan odnos s drugom osobom. Kvalitetan odnos je onaj u kojem su oboje sretni, napreduju i rastu. Sve ostalo su ljubavni proljevi. Nažalost, ljubavni proljevi su puno češći nego zdravi odnosi pa nemojmo pasti u zamku mišljenja da je nešto dobro (i normalno, kolikogod ne volim tu riječ) zato jer je često i uobičajeno. Jer - nije. Nije dobro i tu nema sreće; saznat ćete prije ili kasnije. Pokazatelj zdravog odnosa je psiho-fizička sigurnost, a svrha odnosa je rast, ništa drugo i ništa treće. Sve ostalo su ljubavni proljevi.

Moje je dijete moj najveći učitelj upravo zato. Natjerao me da pogledam dublje u odnos s ovim drugim i da uvidim i svoje nesavršenosti i automatske načine reagiranja. Da uvidim gdje sam najtanja i gdje još ima prostora za rast. I konačno, da postavim granicu što je dozvoljeno i što nije u mom Svemiru tj. da zahtijevam i dajem poštovanje na svim razinama. A to je nešto bez čega je nemoguće odgojiti zdravo dijete u svim sferama života.

Ključno je pitanje je li partner osoba s kojom je moguć osobni rast i koja vam može i želi biti podrška kao i Vi njemu. Sama činjenica da s nekim imate dijete govori da s tim nekim imate neku dublju priču, pitanje je samo kakvu, koji su osobni ciljevi i ciljevi tog odnosa te njegova svrha u ovom životu. Koja je Vaša?