U suštini, vjerujem da su sva djeca po rođenju dobra. Ono što ih zavede na put nakon kojeg ih nazivamo zločestim smo mi, roditelji, obitelj, društvo, okolina. Pokazalo se to na milijun usputnih primjera tijekom posljednje tri godine koliko brojim staž kao roditelj, majka koja sam sve samo savršena nisam.

Nitko nije savršen niti se takvim rodimo, ali djeca su na početku priče o odrastanju dobra. Svi smo jednom bili istinski dobri, a onda su nas počeli odgajati i u tom jednom trenutku nešto se prelomilo i spoznali smo da svaka priča ima dvije strane, dobru i lošu.

Majka koja ne odgovara definiciji 'žena majka kraljica'

Ono što me zaista ljuti jest kad nam u šetnji prilaze manje ili više (ne)poznati ljudi koji se mom trogodišnjem sinu odmah obraćaju s punom rečenicom, odnosno tvrdnjom koja zvuči doslovno ovako: 'Sigurno ne slušaš svoju mamu'. Odmah u glavu! Bum!

Najčešće mu ni ime ne znaju, možda im je prvi i zadnji put da ga susreću na ulici, ali bum - negativno obraćanje. I sigurno da Dino nije jedino dijete kojemu to kažu niti sam ja jedina majka kojoj to smeta. Mislim. Zar je to prvo što čovjeku padne na pamet kad vidi dijete?! Čak i u šali, bezvezna je rečenica jer neće je dijete tako shvatiti. Nakon što me cijelim putem slušao da hoda uz mene, ne trči bezglavo, eto ti tu nje koja će olako pretpostaviti da ne sluša roditelja jer, eto, jednom je netko negdje ustvrdio da su djeca neposlušna.

Ili, Dino i ja volimo trčati gradskim ulicama. Ne zato što smo nekulturni i divljaci koji se ne znaju ponašati u javnosti već jer nam dođe igrati hvatala ili provjeriti tko će prije doći do kraja Kalelarge. A s tim u vezi je i činjenica da ne živimo u gradu koji obiluje zelenim površinama ili ikakvim na kojima bi roditelji provodili kvalitetno vrijeme s djecom na otvorenom, a da nekomu svojim ponašanjem nisu trn u oku. Sve što ispada van okvira ustaljenih pravila ponašanja otprije što više to bolje stoljeća rezultat je majke koja ne odgovara definiciji 'žena majka kraljica'.

Ne trčim ja za njim, nego s njim

Uglavnom, trčimo mi ulicom i Dino trči ispred mene jer, naravno, mama lovi (tko drugi), a gospođa mu stane na put jer ne smije on, kaže mu gospođa uzdignuta kažiprsta: 'Ne bježati mami'. E, pa, draga moja gospođo, ne bježi on nikamo i nikomu. Ne trčim ja za njim, nego s njim, a iza njega sam jer je dijete, nepisano pravilo, jel', u svakoj prilici, osobito tijekom igre, brže od roditelja.

I tako, idući put kad se nađemo na Kalelargi, kaže on meni 'Idem ja tebi mama bižati'. Krasno.

Ili, pak, hodamo nas dvoje i kroz igru učimo slova. Imenujemo svaku stvar koja nam putem privuče pažnju. 'N kao nebo', kažem ja. Dino ugleda ogromnu bundevu na stepenicama trgovine i kaže 'B kao bundeva'. I tek što sam ga pohvalila mimoilazi nas gospođa srednjih godina, pogleda i kaže 'B kao budala'. Za pretpostaviti je da ju je tog jutra netko junački naljutio ili se samo ustala na lijevu nogu ili je općenito mrzovoljna, no zar nam je svaka prva asocijacija, dojam na sve i svakog u okruženju – negativan?!

Najmlađi upijaju kao spužve

I onda ga redovito dijelimo s najmlađima koji upijaju kao spužve i čudimo se odakle oni znaju sve te stvari koje ne bi trebali znati i zašto su tako zločesti! Pa mi smo im rekli i pokazali. Mi, mentori koji to ne shvaćamo ozbiljno i mi, ljudi kojima nam je lakše za dječaka na ulici pretpostaviti da ne sluša, za roditelje koji trče od djeteta da im isto bježi, a igru učenja slova u javnosti protumačiti kao 'praviti se važan'.

Roditelju možda nije lako s djetetom, ali budimo iskreni, nije ni djeci lako s nama ovakvima kakvi smo danas – posvećeni svemu osim onom bitnom – iskrenoj pozitivi iz koje dolazi sve ostalo – dobrota, sreća, susretljivost, osmijeh.