Zašto toliko predanih, inteligentnih, savjesnih roditelja gubi kontrolu i viče na djecu?
Ako vičete na svoju djecu, niste sami. Zapravo, empirijsko istraživanje sugerira da je vikanje postalo nešto poput roditeljske epidemije. Neki to čak nazivaju "novim batinanjem". No, postavlja se pitanje zašto toliko predanih, inteligentnih, savjesnih roditelja gubi kontrolu?
Roditelji su zbunjeni oko postavljanja granica nježno, s poštovanjem
Čini se da roditelji često viču jer su zapravo donijeli vrlo pozitivnu odluku da svojoj djeci postavljaju granice s poštovanjem, a ne kaznama i manipulacijama. Roditelji se trude ostati nježni i ljubazni, a opet je često njihovo ponašanje na kušnji. Postaju frustrirani, a ponekad čak i uplašeni, osjećajući da su izgubili svaku kontrolu bez ikakvog načina da obuzdaju svoju djecu. I nije ni čudo! Kad biste pokušali upiti sve nejasne, proturječne savjete koje ste vidjeli i čuli u vezi s disciplinom i odgojem, teško da bi rezultat bio dobar.
Mnoge od tih teoretskih ideja djeluju privlačno i korisno, no dolaze s puno pravila što biste trebali (ne kažnjavajte, ne nagrađujte, ne kontrolirajte, ne dajte vremenske prekide ili posljedice, koristite riječ „ ne“, očekujte poslušnost, budite autoritativni, itd.), ali s vrlo malo objašnjenja kako to i ostvariti.
Ne brinu o sebi i svojim potrebama!
Jednom kada postanemo roditelji, naš se svijet u potpunosti mijenja. Mnogi roditelje u potpunosti zaborave na svoje potrebe, ali i granice, što dovodi do određenih negativnih posljedica.
Primjerice, u kontekstu odnosa s poštovanjem (što podrazumijeva percipiranje vašeg djeteta kao cjelovite osobe i komuniciranje s njom kao takvom), u redu je da vaša beba plače nekoliko minuta dok perete zube. Ostavite bebu na sigurnom, zatvorenom mjestu, recite joj da idete i uvijek priznajte njezine osjećaje kad se vratite. Budući da poštujete djetetovu potrebu za predvidljivošću, pretvorili ste ovu aktivnost u uobičajeni dio zajedničkog dana i vaša beba uči predvidjeti da ćete ići i vratiti se. Još uvijek se može žaliti, što je njezino pravo, ali vi joj s povjerenjem dajete do znanja da je čujete i prihvaćate njezin izraz nezadovoljstva.
Ako ste osjetljiva osoba koja ne može spavati dubokim snom s bebom u svojoj blizini, ali zajedno spavate jer mislite da biste trebali, ne vodite računa o sebi. Svoje dijete želite odviknuti od krevetića ili ograničiti vašu cjelonoćnu brigu oko djeteta, ali osjećate se zbog toga krivim, ne vodite računa o sebi. Ako trebate otići u kuhinju kako biste skuhali kavu, ali bojite se ostaviti svoju uznemirenu bebu, ne brinete o sebi. Zapravo, ako se osjećate krivim zbog bilo kojeg trenutka brige o sebi, vjerojatno se ne brinete o sebi, piše Belly belly. Ovo su neki od glavnih razloga zbog kojih roditelji zanemaruju uspostavljanje osobnih granica sa svojom djecom ili se koriste manipulativnim alatima poput distrakcije (što često dovodi do vike). Drugim riječima, roditelji ne vjeruju da je dijete doista cjelovita osoba koja može razumjeti riječi i iskreno komunicirati.
Osjećaju se odgovorno za osjećaje svoje djece
Roditelji se odriču većine svog života za djecu, ali nezdravo je (a još manje zdravo za djecu) postati roditelj bez ega, zanemarujući svoje potrebe i gotovo poništavajući sebe. Trebamo osobne granice, a djeca trebaju roditelje da ih modeliraju. To znači imati iskren, autentičan odnos s poštovanjem koji će postavljanje granica djeci kroz tinejdžerske godine učiniti jasnim i jednostavnim.
Ne mogu se pomiriti s nelagodom koju osjećaju zbog djetetovih intenzivnih emocija
Roditelji često preuzimaju na sebe vrtlog razočaranja, tuge i bijesa svog djeteta, umjesto da budu njihovo sidro i sigurno utočište. Roditelji bi trebali razumjeti da je za emocionalno zdravlje djeci neophodno da se izraze. Ova nezdrava percepcija djece i njihovih osjećaja onemogućava razvoj emocionalne otpornosti, stvara potrebu za još više postavljanja granica u dječjoj dobi i iscrpit će vas svaki put kad budete morali reći “ne” ili inzistirati na nečemu (što će biti često).
Vaše se dijete treba ponašati na takav način da bi se zdravo individualiziralo. Ako se osjećate odgovorno za svakodnevne emocije vašeg djeteta, nećete biti voljni postaviti iskrene granice, umorit ćete se i vjerojatno na kraju vikati … ili plakati, što ni za vašu djecu nije zdravo. Jednom kada ispunite osnovne potrebe svog djeteta, vaša jedina odgovornost je prihvatiti ih i priznati.
Imaju nerazumna očekivanja
Roditelji često viču jer očekuju nemoguće. Djeca su istraživači. Trebaju sigurna mjesta na kojima se mogu slobodno kretati, eksperimentirati, istraživati. Tražiti od mališana da ne trči, skače ili se penje slično je kao i reći: “Ne diši”. Stvorite i pronađite sigurna mjesta za igru svoje djece. Nemojte ih izlagati materijalima ili opremi koju ne mogu koristiti kako žele pa se ljutiti kad se toga ne pridržavaju. Na roditeljima je da izbjegavaju situacije koje će staviti na kušnju strpljenje, nego se uhvatiti u borbi da održite mir i učinite da sve funkcionira.
Bespotrebno ulaze u rasprave s djecom
Za raspravu je potrebno dvoje, zato nemojte sudjelovati. Niste vršnjak svog djeteta; vi ste vođa. Dakle, umjesto da osobno shvatite zdravo ponašanje svojeg djeteta i krenete s vikanjem, uspostavite kontakt očima s djetetom i s punim pouzdanjem recite ograničenje: “Vrijeme je da opereš zube.” Dajte jednostavan izbor ili priliku za samostalnu odluku.
Rješenje: priznajte djetetove osjećaje neslaganja!
Koliko god ovo za većinu roditelja bilo potpuno kontra-intuitivno, to djeluje. Što ste više spremni složiti se s osjećajima svog djeteta dok se mirno držite granice, to će biti lakše otpustiti otpor i krenuti dalje. Kako se vaše dijete može nastaviti boriti kad se vi nećete prestati slagati s njim? Ova roditeljska “bijela zastava” empatije čudesno će rastopiti napetost između djece i roditelja. Nakon što prepoznate da je otporno, impulzivno, nepoželjno ponašanje vašeg djeteta zapravo samo neugodan zahtjev za vašu pomoć, vjerojatno ćete lakše prestati vikati zbog toga.